Review
Croatia Records objavila je reizdanje prvoga albuma Dine Dvornika i to na vinilu. Tehnički gledano i ovoga puta radi se o remasteru s originalnih magnetofonskih vrpci koji je napravljen posebno za ovu priliku te je objavljen u visokoj rezoluciji ekskluzivno na streaming servisu Apple Music. Iza cijeloga projekta stoji Goran Martinac, glazbeni producent, voditelj i glavni tonski snimatelj studija Croatia Recorda, koji je ujedno aranžer i skladatelj te i sam dobitnik čak 17 glazbenih nagrada Porin. Likovno oblikovanje reizdanja radio je Darko Kujundžić, dok se u knjižici u prilogu nalazi i fotografija Dine Dvornika splitskog fotografa Matka Biljka.
U originalu album je u cijelosti snimljen u studiju Vilović u Splitu tijekom 1988. i 1989. godine, a prvi puta objavljen 1989. godine. Dino je napisao svu glazbu, dok je većinu tekstova napisao Goran Kralj koji je svojedobno svirao bubnjeve u splitskom sastavu Hangar, a tekst za najveći hit „Zašto praviš slona od mene“, koji ujedno i otvara ploču, napisao je Zlatan Stipišić Gibonni. Prema onome što možemo pročitati u dodatnom materijalu uz ploču, Đibo ga je molio da ne bude potpisan jer ga je bilo sram pisati riječi za disco-funk hitove budući je u to vrijeme kao pjevač Osmog putnika furao imidž metalca. S glazbene strane ova pjesma i nije neko remek-djelo, ali je plesna i vjerojatno najveći disko-hit osamdesetih s ovih prostora. Nakon nje slijedi nešto laganiji funk „Tebi pripadam“ u kojem možemo već čuti ponešto solo gitare, dojmljive prateće vokale i zanimljivu upotrebu falseta kao glavnoga vokala. Osobno mi je najpotpunija i najdraža stvar na ovome albumu pjesma „Baš sam ljut“. Razrađenih je melodija, s odličnim promjenama ritma, basom i sintesajzerom koji efektno zamjenjuje brass dionice, 'divljom' solo gitarom, fantastičnim saksofonom i Dinovim pjevanjem koje je na tragu James Browna. „Neću da znam za nikog osim tebe“ ima pomalo 'šuplji' ritam, ali je bas na njoj fenomenalan onako u stilu zagrebačke Boe, a tu su i fantastične dionice na saksofonu i klavijaturama. U svakom slučaju odličan je to završetak prve strane ploče.
Drugu stranu otvara disko-funk poskočica „Ti si mi u mislima“ o kojoj će više biti govora u kasnijem tekstu. U usporedbi s ostalim pjesmama nešto slabiji trenutak ove ploče najvjerojatnije je pjesma „Lady“ premda bi mnogi današnji autori dali sve da mogu osmisliti jednu ovakvu pjesmu. Najzanimljiviji dio u ovoj pjesmi svakako je onaj solo koji se podudara s vokalom. Ponovno solidna pjesma jest „Ja nisam tvoj“ koja počinje s retro-klavijaturama u funkciji brass dionica, zanimljivim falsetom i pratećim vokalima. Album zaključuje prekrasna balada „Ljubav se zove imenom tvojim“ za koju je tekst napisao Goran Kralj te je ujedno izrecitirao i uvodno pripovijedanje. Pjesma ima izvrsnu konstrukciju, zavodljivih je i predivnih solo dionica na saksofonu (koje ujedno i nose pjesmu) dok Dino opet djelomično pjeva u falsetu (kao što je to radio Mick Jagger u svojoj fazi ranih osamdesetih a i Bono nešto kasnije u devedesetima) ali poslije i punim, šarmantno napuklim glasom.
Uz album kasnije su snimljeni i spotovi za pjesme "Zašto praviš slona od mene", "Tebi pripadam", "Ti si mi u mislima" i "Ljubav se zove imenom tvojim". Nakon ovoga albuma Dino je ostvario veliku popularnost, a prodaja je dosegla tada gotovo nevjerojatnih 750 tisuća primjeraka. Bilo je to ostvarenje njegova sna jer je napokon domaću scenu zainteresirao za funk glazbu, što mu je bila želja još od početka osamdesetih kada je započeo svirati s bratom Deanom u grupi Kineski zid.
U unutrašnjosti ploče otisnuti su svi tekstovi, ali posebnu vrijednost čini knjižica u prilogu koja sadrži niz kazivanja suvremenika o Dini Dvorniku i o nastajanju ploče uopće te je izuzetno zanimljiva. U uvodnom tekstu njegova supruga Danijela se prisjeća kakav je Dino bio te kaže da „kakva je bila njegova glazba takav je bio i on, energičan, ritmičan, zaigran, odvažan i drugačiji od drugih“. Alka Vuica između ostalog objašnjava kako je Dino ubrzao njezinu pjesmu „Laži me“ i napravio od nje hit. Zlatan Stipišić Gibonni ocjenjuje Dinov trag kao „brazdu dubokog oranja kojoj vrijeme ne da nije naudilo, nego sa svakim danom dobiva na značaju“ te da je „bio u stanju iz suradnika izvući najbolje, često i ono što nismo ni znali da imamo u sebi“. A Neno Belan se prisjetio kako su se upoznali i družili te je opisao i kako je nastajala Dinova glazba: lupao je ritmove po ormarima studija, pjevušio dionice sintesajzera i gitara, a Luky je sve programirao i snimao. Usporedio ga je s Michael Jacksonom jer je kao i on imao iste fraze za sve instrumente te radio „energetski“, osnova mu je bila ritam i sve je stvarao prema nekom grooveu. U uvodnom dijelu je i izjava Josipe Lisac koja kaže da je Dino „ogroman i specifičan talent“ te kada se Dino pojavio da je to bila fantazija a da je Karlo Metikoš rekao: „Konačno je došao pravi“.
Posebno je zanimljiv tekst Dragana Lukića Šegedina (Lukyja) pod naslovom „Kako je nastala pjesma 'Ti si mi u mislima' (od Tomosa do 'peglice')“. U tekstu doznajemo da su u stvari cijeli album snimili i odsvirali njih dvojica sami samcati, osim solo saksofona koje su odsvirali Baucho i Kemija te pratećih vokala koje su otpjevali Tilly i Belan. Goran Kralj, autor tekstova, bio je Dinov prijatelj i njegova je majka dala Nenadu Viloviću neki sitan novac za pokriti osnovne troškove snimanja jer su u studiju boravili mjesecima. U skladu s naslovom teksta Luky detaljno opisuje kako je prva pjesma koju su snimili a to je „Ti si mi u mislima“ u stvari nastala. Prvo su radili glazbu, krenuli od četiri programirana takta pa preko soundova koje je Vilović nabavio iz Londona, klavirskog riffa, bas linije na posuđenom Stratocasteru pa do staroga jazz bassa kojega je doma ostavio Dean prije odlaska u Ameriku a zatim su konačno radili tekst. S obzirom da su smatrali da je stvar svjetski hit prvo su radili tekst na Dinovom Tarzan-engleskom, a onda nakon nekog vremena (uz malo kruha i parizera) i na hrvatskom. Konačno su složili i solo na Stratocasteru, tako da je Dino odsvirao neku jednostavnu blues ljestvicu. Prisjetio se Luky i nastanka zadnje pjesme koju su snimali, a to je „Zašto praviš slona od mene“.
Nenad Vilović, splitski diplomirani inženjer elektrotehnike koji je svoje poznavanje elektronike i suvremenih tehnologija iskoristio da ljubav prema glazbi učini poslom, bio je dakle vlasnik studija u kojemu je Dino snimao ovaj cijeli album ali i dijelove svojih kasnijih. U tekstu pod naslovom „Što je to hit? Dino Dvornik – zarobljenik funka“ Vilović o Dinu piše objektivnije ali i mnogo suzdržanije. Veliku zaslugu njegovom prvotnom uspjehu pripisuje najmodernijoj tehnici koju je u njegovom studiju Dino mogao koristiti pri osmišljavanju i snimanju svojih pjesama. Prisjetio se Vilović svojih savjeta koje mu je kasnije dijelio a koji su išli u smjeru da osim funka posluša i druge stilove kao što su tehno, rap i house. Dino bi ga naizgled poslušao i programirao drugačije ritmove ali su ga bas, gitara i klavijature koje je snimao kasnije uvijek vraćale na funk. Stoga je Vilović zaključio da je Dino Dvornik u stvari – zarobljenik funka.
I na kraju, o prvijencu Dine Dvornika svoj tekst je napisao i Zlatko Gall. I on se prisjeća kada je prvi puta čuo Dina, početkom osamdesetih na Gripama. Tada je u novinama pohvalio soul/rhythm and blues vokal pjevača benda Hidrant. Kasnije je Dino pjevao u Kineskom zidu koji je snimio i ploču za Suzy. No, s obzirom da je to bilo novovalno vrijeme projekt okrenut funku s jakim utjecajem James Browna nije uspio. Bend se uskoro raspao, a Dino je debitirao na Zagreb festu pjesmom „Tebi pripadam“ s kojom je osvojio nagradu žirija za najbolju skladbu i novo glazbeno ime. To ga je ohrabrilo pa je ušao u studio i ondje s Lukyjem snimio album koji Gallu u početku baš i nije sjeo, ali danas za njega kaže da je „dobro ostario“ te se pokazao kao trajna vrijednost.
Hitovi na ovome albumu lansirali su Dinu Dvornika u veliku funky zvijezdu te mu priskrbili nadimke „kralja funka“ i „ćaće funka“ te mu je sam album poslužio mu kao odlična odskočna daska za sve ono što će učiniti kasnije. A u dva desetljeća karijere Dino Dvornik objavio je šest studijskih albuma („Dino Dvornik“, „Kreativni nered“, „Enfant terrible“, „Priroda i društvo“, „Big Mamma“ i „Svicky“) te je za svoj rad dobio čak dvanaest Porina, od kojih mu ih je osam dodijeljeno posthumno – za album „Pandorina kutija“.
Posebnost Dine Dvornika svakako je činjenica da njegove pjesme i danas zvuče suvremeno, atraktivno i jednako svježe kao i onda kada su nastale. Stoga ovaj album koji je produkcijski vrh onoga vremena i ovih prostora a idejno maštovit i u rangu svjetske glazbe te ujedno temelj svega što će Dino kasnije učiniti svakako ima svoju visoku vrijednost i dobrodošao je u svakoj ozbiljnijoj i raznovrsnijoj kolekciji ploča.
Ivan Dukić
/
