Review
Umjesto šaljivog Shitty Shitty Band Band ili pak The Pastor of Muppets, američki su Dandyji svoj novi studijski album, objavljen u travnju 2012., na kraju ipak odlučili nazvati - This Machine. Valjda jer im je to nešto „najmračnije“ dosad objavljeno, kako ocjenjuje kritičar iz Washington Posta, ali i prijatelji koji u tome kontekstu spominju novi „gotički“ štih The Dandy Warholsa. Sam Taylor-Taylor, frontmen, pjevač i gitarist benda, za This Machine kaže da je „ogoljen“ i instrumentalno „orijentiran na gitaru“, a smješta ga u kategoriju grungea. Što zvuči kao značajan odmak od power popa i psihodelije s kojima su se Warholsi publici sustavno predstavljali manje-više od 1994., kad ih je u Portlandu spojila želja za stvaranjem glazbe „uz koju mogu piti“. I partijati, naravno.
S obzirom na to, This Machine jest odmak, ali ne tako radikalan kako se najavljivalo. Promjene se - u smjeru utišanosti, pa i sumornosti - pokazuju tek mjestimično: Na samome početku, primjerice, u uvodnoj „Sad Vacation“ koja priprema teren za „The Autumn Carnival“ u kojoj su se Warholsi okrenuli suradnji s basistom nekadašnjeg britanskog goth rock benda Bauhaus, Davidom J-om. Te su pjesme, u kojima se poprilično osjeti stilski izlet u nešto drukčije od onog otprije poznatog, ujedno i najbolji dijelovi albuma, uz dramatičnu baladu „Well They're Gone“ koja je na istom tom (novom) tragu. Svima im je zajednička efektna prigušenost ili pak nenametljivost vokala Taylor-Taylora što odgovara, pogotovo u usporedbi s nekim drugim njegovim izvedbama na This Machine (i uopće) u kojima jednostavno zvuči ili iritantno ili kao da se dosađuje („Enjoy Yourself“, „SETI vs the Wow! Signal“, „I Am Free“).
Osim navedenog, u dobru se stranu albuma može svrstati još i psihodelična i simpatična „Don't Shoot She Cried“, koju potpisuju Zia McCabe i Brent DeBoer što je, među ostalim, novost jer je u dosadašnjem radu The Dandy Warholsa jedino Courtney Taylor-Taylor pisao pjesme. Ovaj se put pak u tome okušao i ostatak kvarteta što je, naravno, moglo rezultirati veoma dobrim rješenjima. Međutim i nažalost - nije. Album je, doduše, što se tiče zvuka i ideja, mnogostruk pa nije pretjerano loš, barem što se tiče onih spomenutih boljih trenutaka. S druge strane, čini se da ga je upravo to vrludanje koštalo srži zbog čega na kraju, kao cjelina, jednostavno nije upečatljiv. Zapravo, kad se sve uzme u obzir, ispada da je prava šteta što Warholsi nisu pokušali više istražiti taj „mrak“ u kojeg su s This Machine tek donekle zakoračili. Jer, dobro im pristaje.
Tina Barbarić
