12 songs

Review

Kolaboracija starog singer/songwrittera i najznačajnijeg producenta u zadnjih dvadeset godina žudno se iščekivala. Radi se o propalom studentu medicine zvanom Neil Diamond i propalom basistu art - punk benda Hose, Ricku Rubinu.

O gospodinu Diamondu je dovoljno znati da je napisao Solitary Man (kojeg je J. Cash kasnije sa Rubinom i obradio) za sebe, a za The Monkees stvar I`m A Believer te za šatro-reggae sastav UB40 njihov najveći hit - Red, Red Wine.

Također, gospodin Diamond je poznat po svojoj ljubavi za košuljama i nastupanju u Las Vegasu i balansiranju između urbanoga trubadura i pravog country kauboja utegnutih traperica. O Fredericku Jay Rubinu dalo bi se također reći par stvari od kojih su možda najvažnije da je producirao skoro sva eminentna imena suvremene glazbe od Jay – Zja i System Of A Down do nikad prežaljenih Rage Against The Machine i Johnnyja Casha u kvadrologiji koja ga je vratila u diskografski život zvanoj American Recordings.

Gospodin Rubin radije oduzima elemente zvučne slike nego da ih u produkciji dodaje, kod njega nema back-vokala, jeke, reverba i ostalog već samo esencija svega: glas i gitara. Može se reći da ne producira već reducira nepotrebno. Na isti način pristupilo se i snimanju 12 novih stvari od kojih je i većina snimljena sa vokalom i instrumentom zajedno. Doduše postoje još dvije pjesme kao bonus stvari, a na posljednjoj gostuje Brian Wilson iz Beach Boysa kao uspomena na vremena velikih valova i dobrih tripova. A niti spolne bolesti nisu bile gadne tih ljeta ljubavi.

Uglavnom Rubin je posao dobro obavio izvukavši još jednu karijeru iz zaborava. Eto, bar na par godina.

Antonio Hadrović