Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2012
Format Albumi
Vrsta / Folk-rock / Singer-songwriter
Dodano Utorak, 27 Siječanj 2015
Žanr Rock
Length 1:08:31
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2012
Država Europe
Etiketa Columbia
Catalog Number 88725464142
Edition details Producent: Bob Dylan
Tags Columbia Bob Dylan

Review

Dok sam se baš, evo, zadnje vrijeme uhvatio kompletiranja njegova službenog bootleg-kataloga (nenadmašna edicija "The Bootleg Series", zasada u devet "svezaka") u kućnoj fonoteci, Bob Dylan nam se oglašava novim, trideset i petim albumom svoje duge i bogate karijere. "Tempest", koji naziv dijeli s, prema shvaćanju mnogih, posljednjim dramskim djelom klasika pisane riječi, Williama Shakespearea, samom je tom činjenicom proizveo nagađanja kako je posrijedi oproštajni album američkog rock-velikana, čemu su dodatno pridonijele vijesti kako su pjesme na njemu mračnije od onoga na što nas je Dylan navikao zadnjih desetljeća. Naravno, baviti se time sada, kad je album napokon vani, nećemo jer to u ovom trenutku nije ni bitno ni potrebno; daleko bitnija, zapravo, najbitnija vijest jest ta da je u pitanju izvanserijski, u svakom pogledu veliki album – dokaz da stvaralački duh itekako živi u ovom umnogočemu posebnom čovjeku.

Od Boba Dylana uvijek se, logički, očekuje mnogo, nipošto tek još jedan album, čak i danas, nakon toliko desetljeća gotovo neprekidna rada i nakon nekoliko stvaralačkih kriza i stranputica koje su proizvele neke objektivno slabe albume. Čovjek koji je u vrlo mladim danima postao istinski glas cijele generacije, svojevrsni kulturno-ideološki mesija koji je bez zadrške mijenjao lice i naličje popularne kulture, faca koja se prije već pola stoljeća usudila "naelektrizirati" strogo akustični instrumentarij dobrano uzoholjene folk-scene, umjetnik židovskih korijena koji se preobratio na kršćanstvo pa kasnije to "ublažio" pod pritiskom vlastite publike, zračeći ipak novim, obnovljenim duhom – on ne zaslužuje nijednu etiketu ispod razine legende i svaki njegov album, svaka izjava, svaka riječ koju napiše (a otvorio je nedavno knjiški serijal "Kronike" s maestralnim prvim sveskom), gotovo svaki mig imaju svoju težinu i napetu publiku. "Tempest" tako dolazi nakalemljen na relativno dugo razdoblje kvalitetom plodnog rada i dio je niza sjajnih albuma čiju konzistentnost možemo pratiti unatrag sve do "Time Out of Mind". Ako kažem da najnovije djelo ulazi u sam vrh toga niza – a možda čak i nadmašuje ostale "članove društva" – vjerujte mi da ne podliježem pukom slavlju trenutka.

Najavni singl, neodoljivo patinasta "Duquesne Whistle" nešto je najšarmantnije što ćete ovih dana i tjedana čuti na listi noviteta, dok je videospot koji je prati podigao nešto prašine zbog nekoliko eksplicitnije nasilnih prizora kao dijelova crnohumorne pričice ekranizirane u stilu nijemih filmova. Dylanov hrapavi, sigurni vokal slalomski vodi kroz melodiju iz davnih vremena prošloga stoljeća i otvara album čistom perfekcijom jednostavnosti, nepodnošljivom lakoćom neopterećenog, a produhovljenog. Kad krene rasno baladna "Soon After Midnight" već se rastapaju glečeri, Melodija vlada bez nade konkurenciji da je zbaci s trona. Ali ne da definira nekakav jedinstven ton albuma; naprotiv, "Tempest" je zbirka pjesama prilično različitog fizičkog opisa, usprkos vrlo ujednačenoj krvnoj slici čija zrnca čine rock stare škole miješan s countryjem, blues i folk.

"Narrow Way" i "Early Roman Kings" tako gaze visokom brzinom kroz blato blues-rocka, kao da koriste najoštrije zavoje na stazi kojom se bard uputio ovim albumom. A ono što čini ukupan dojam toliko mračnijim od prethodnih Dylanovih djela gotovo napadna je prisutnost smrti u pričama koje priča jezikom vrsnog poete i prozaika. Dovoljna je naslovna pjesma koja kroz gotovo četrnaest minuta, bez refrena, u tančine progovara o stradavanju Titanica, odnosno, njegovih putnika. Dylanov izbor riječi i prizora je, iako bliži estetici kino-hita Jamesa Camerona nego nekakvoj naturalističkoj prozi, neumoljivo surov i bespoštedan. Melodija što posuđuje od irske tradicije, baš kao što je bio naslonjen soundtrack spomenutoga filma, nosi autorove slike kao ledeno, usporeno more oko Titanica, naizmjenično naglašujući dojam zlokobnosti i prolaznosti vremena, hvatajući nas za grkljan i istodobno nas tješeći kako će sve biti dobro.

No, uživajući u pjesmama s "Tempest", obratite posebnu pažnju na Dylanov vokal. Njegovo režeće pjevanje na "Pay in Blood" tako superiorno podcrtava čisto zlo koje pjesma secira da vam ledi krv u žilama, izvlačeći iz pjevača, skladatelja i tekstopisca uistinu najbolje dosege. Slično je i sa završnom, možda najljepšom pjesmom albuma, posvetom Johnu Lennonu "Roll On, John"; njegovo iskreno obraćanje pokojnom kolegi i suvremeniku izvedeno je glasom osobe koja trpi osjećaj krivnje zbog same sretne činjenice što je živa a adresat nije. Citirajući stihove iz Lennonova opusa, Dylan ih stavlja u sivo sadašnje vrijeme u kojem rijetki preživjeli kleče nad ostacima nekadašnjih ideala. U toj samoj završnici, Dylan kao da nadmašuje samoga sebe i zatvara ono što neki, pametujući, proglašavaju zadnjim mu djelom.

Sumnjajući da netko tko je upravo napisao i otpjevao oporo prekrasnu "Long and Wasted Years" ili kotrljajuće zanosnu "Scarlet Town" više nema što za reći, mogu dodati samo da Bob Dylan trijumfalno prolazi kroz, neminovno, zadnje poglavlje svoga umjetničkog poslanja. On i zvuči kao da se oprašta, ali i kao da namjerava to raditi dugo i temeljito, bez repova i ostavljenih dugova. "Tempest" je u tom kontekstu briljantno pismo, mušičavo remek-djelo čovjeka koji je od početka znao nositi svoje breme i kad se činilo da posustaje, koji je sve vrijeme itekako svjestan svojih darova, ali i da ih nekomu duguje kao zahvalnost.  

 

Toni Matošin

Hits 898
Bob Dylan in Concert: Brandeis University 1963 « Bob Dylan in Concert: Brandeis University 1963 Bob Dylan Albumi Kronologija Shadows In The Night » Shadows In The Night

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42