Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 1965
Format Albumi
Vrsta / Folk / Folk-rock / Singer-songwriter
Dodano Četvrtak, 31 Srpanj 2014
Žanr Rock
Length 47:14
Broj diskova 1
Edition date 1990
Država US
Etiketa Columbia
Catalog Number CK 9128
Edition details Producent: Tom Wilson
Tags Columbia Bob Dylan Tom Wilson

Review

Što je tjeralo Boba Dylana da sredinom tih brbljavih šezdesetih toliko bjesomučno tipka, čak i noću, kad bi se, po riječima tadašnje mu suputnice Joan Baez, gunđajući budio i s cigaretom u ustima sjedao ponovno za stol? Što su ga više pokušavali svojatati, više se otimao; što su ga više pokušavali objasniti, više se iz njega slijevalo; što je više pisao, manje ga se dalo čitati – od čaplinolikog momčića u radničkoj odjeći s gitarom i zavežljajem stihova do nedokučivog, iza tamnih naočala skrivenog tihog galamdžije u crnim čizmama i košuljama s visokim ovratnicima nategnule su se tek tri godine, a njihov soundtrack kao da pjeva o desetljećima. Kad se po New Yorku, a potom i po ostatku zainteresiranoga svijeta prosuo album "Another Side of Bob Dylan", svima je, vjerujem, bilo jasno da ta ptica polijeće na nova odredišta s nepredvidljivim gnjezdištima na tom putu. Sva društveno-politička osvještenost koja je isijavala s prethodna dva albuma počela se povlačiti poput oseke i ostavljati ogoljenije i osobnije lirske pejzaže, no istodobno sve više tonirane nadrealnim i metaforičkim. Jednako neuhvatljivim kao što je to bio – i ostao – njihov artist.

Vremena su se uistinu mijenjala, baš kako je i sam pjevušio naručiteljskim ušima koju godinu ranije: ubijen je Kennedy i idealizmi ranih šezdesetih rapidno su počeli mijenjati boje svojih zastava, Amerika je ratovala protiv komunizma tisućama kilometara daleko od svojih granica dok joj se doma povećavao jaz između imućnih i siromašnih,… Beatlesi su došli i u tu istu Ameriku te zauvijek promijenili lice popularne kulture, a otvorena je i era velikih albuma što su bili jednako blizu pojmovima vrhunske zabave i visoke umjetnosti. Dylan je imao i jasno čuo poziv, očekivanja ga nisu zanimala niti je dopuštao instrumentalizaciju svoje umjetnosti, nije propustio ni upoznati obožavane Liverpuljane (navodno ih je čak upoznao s marihuanom), a zatim je o vrat okačio i električnu gitaru. Svijet rocka nakon prvoga djeteta te male osobne ere, "Bringing It All Back Home", koliko god to ofucano zvučalo, više nije bio isti!

O Dylanovu uštekavanju u struju razvi(ja)le su se i opstale mnoge legende, ali sigurno je da se taj čin u elitnim krugovima folk-pokreta i među pripadajućim mu snobovima i aktivistima proglasio – izdajom. I baš tu se na najuvjerljiviji način objelodanila umjetnička beskompromisnost čovjeka kojem je tek protjecala dvadeset i četvrta godina života. Ulazak u studio u siječnju 1965. činio se pomno planiranim koliko i kaotičnim. Dylan je angažirao skupinu studijskih glazbenika i, bez mnogo usuglašavanja, priprema ili dosnimavanja, u samo tri dana snimanja jedanaest se pjesama utisnulo direktno u anale novije glazbene povijesti.

Koncipiran tako da se prva strana sastoji od električnih, s punim bendom izvedenih pjesmama, a druga od akustičnog materijala više u stilu prošloga albuma, "Bringing it All Back Home" sjajno je osmišljen projekt kao i virtuozno pismo namjere. Dylanov neuigran bend štekće, bruji, zavija i buči poput vlaka koji je izletio iz tračnica i kao da ga je baš tu "dirigent" i vidio u svojim najskrovitijim željama i planovima. Jer, prvih sedam pjesama na albumu predstavlja jedno od najiskrenijih i najuvjerljivijih razbijanja vlastitih definicija ikad viđenih i odslušanih u povijesti popularne glazbe. Već samim početkom, suludom, kako po nazivu, tako i po formi i poetici, "Subterranean Homesick Blues", Dylan predstavlja nešto što se slobodno može nazvati proto-rapom – nalet (ne)povezanih stihova je naoko nezaustavljiv, jedva razumljiv i kaotičan, savršen za iskaz sebe kao Rimbaudom i rockom nadahnutog poete s gitarom, savršen za kidanje zadnjih veza s folk-mesijanstvom i salonskim politikantstvom. Njegovu salvu riječi, odnosno, slobodnih misli prate zavijajući rifovi benda koji kao da je jednostavno uskočio u nametnut im i ne posve objašnjen ritam te sve skupa poprima zvučnu sliku stvaralačkog mahnitanja što prijeti da se raspe prije zvaničnog završetka. A sve završava vrlo brzo, gotovo u punk maniri, i pretapa se u ljubavni liker zvan "She Belongs to Me".

I dok je taj instantni klasik nešto poput elektriziranog zaostatka s "Another Side of Bob Dylan", raštimani rock-orkestar učinio je od "Maggie's Farm" hitac u novu slobodu. Referirajući se na svoj aktivistički nastup na farmi Silasa McGeeja gdje je 1962. izveo "Only a Pawn in Their Game", Dylan ovdje posve raskida veze i dugove folk-zajednici, jasno odbijajući biti ikakva i ičija marioneta. Lirska zanesenost i jedva uigrana glazbena pratnja dotad najjasnije odvode miljenika Greenwich Villagea u rock 'n' roll, koji kao da ga je oduvijek zvao. Upravo zato mu tako pristaje u "Outlaw Blues", ne propuštajući naglasiti blues-korijenje svakog Dylanova vriska. Baš u njoj on iznova naglašava svoje istupanje iz dotadašnjih rovova, naglašavajući odmetnički gard naslovom, pozom i stihovima poput "Možda izgledam kao Robert Ford, ali osjećam se kao Jesse James" (nadam se da ćete znati o kakvim je relacijama riječ, makar iz sjajnog filma Andrewa Dominika "The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford").

No ipak, što se samoga odmaka od folka tiče, Dylan je najuvjerljiviji kad to izražava manje u lice, odnosno, više samom lirikom. "Mr. Tambourine Man" je najblistaviji primjer na "Bringing It All Back Home" – svojim kriptičnim stihovima i nenametljivom glazbom koja poput škara dijeli album na dva različita dijela, ova punokrvna zimzelena rock-ljepotica njegova je himna stvaralačkoj slobodi što ne bježi od odgovornosti. Stihovi su to u kojima možete uživati čak i kad nemate pojma o čemu govori niti uspijevate uhvatiti pjesničku logiku u odabiru slika i motiva, a i melodija, čiju ćete puniju ljepotu moći doživjeti tek u obradi The Byrds, osvaja čak i u ovako skeletnom izdanju. Duh Arthura Rimbauda je opet itekako prisutan, osobito ako u misli dozovete njegovu čuvenu lirsku apstrakciju "Pijani brod". U završnoj "It's All Over Now, Baby Blue" Dylan još jednom odmahuje, kao u "It Ain't Me, Babe", spajajući intimno i društveno u neraskidivim ispreplitanjima, dok u "Gates of Eden" progovara opet prorok koji vidi slom nevinosti cijele jedne generacije i vremena zagušenog lažljivim utopijama. Baš tu je Dylan gromoglasan, na način koji i nadmašuje elektrizirana vrtloženja s A-strane zato što reže snagom ogoljene riječi.

Opet, dakle, što ga je to tjeralo da toliko tipka? Koja je ruka vodila sve te novinske članke, razglednice, knjige i knjižice, letke i račune iz coffee-shopova, omote ploča i ambalaže kućanskih proizvoda na put i u puzzle-radionicu čovjeku u frenetičnoj potrazi za poveznicama i višeznačjima, u gorljivoj želji da se izražava u slapovima? U "It's Alright, Ma (I'm Only Bleeding)" ima ga toliko da je to teško i podnijeti. A teško ga je podnijeti jer mu je prst uperen posvuda, na nov, začuđujuće manje pamfletski način. Netko je primijetio da je ta pjesma kapitalizmu što i film "Darkness at Noon" komunizmu, dakle, poput prsta u oku; Dylan secira i rastvara rane, progoni nepravde koje vidi na najosobniji mogući način – izražava svoj present tense kroz nadrealnu univerzalnost. Prvom stranom ploče proparao je zadnje ograde, natjerao je rock-bend da ga prati i dao mu slobodu da to čini kako zna i umije, bez uljepšavanja, a zatim se opet zavukao u svoju ulogu momka s gitarom i bez buke istresao svu buku iz sebe.

Da, nakon "Bringing It All Back Home" ništa više nije bilo isto. A koliko je sam Dylan vidio daleko nakon njega sada je i nebitno. Ono što ga je gonilo bilo je dovoljno – suludo zbijen kreativni niz se nastavio, a sva odredišta postavljena su ionako davno prije nego je njihov putnik i riječi zaustio.

 

Toni Matošin

Hits 944
Another Side Of Bob Dylan « Another Side Of Bob Dylan Bob Dylan Albumi Kronologija Highway 61 Revisited » Highway 61 Revisited

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42