Dylan (A Fool Such as I)

Review

"Dylan" iz 1973., odnosno, kako je za europsko reizdanje na CD-u nazvan, "A Fool Such as I", zapravo uopće nije album. Gotovo da nije ni album Boba Dylana, ako ćemo poštovati umjetnički integritet i namjenu. Općenito smatran njegovim najslabijim (studijskim) ostvarenjem, "Dylan" je kompilacija sastavljena od devet snimki sa snimanja albuma "Self Portrait" i "New Morning", odbačenih od strane Dylana bez ikakvih namjera da se ikada objave. On se opirao tom izdanju, no u pitanju je bila pomalo zločesta odluka voditelja Columbije koju je tada, nakon po njih mršavih rezultata ponajprije navedenih albuma, dojučerašnja velika zvijezda upravo napuštala potpisavši za Geffenov Asylum Records.

Iz navedenoga, dakle, može se bez pretjerano pažljivog slušanja ili razmišljanja zaključiti kako sve skupa s Dylanom ima tek tehničke veze, ali bi ipak možda bilo previše oštro tek tako otpisati cijelu priču kao materijal za recycle bin. Sedam je tu pjesama snimljenih za potrebe albuma "New Morning" (prvih sedam na albumu) te dvije starije, iz arhiva sessiona za ozloglašeni "Self Portrait" (zadnje dvije ovdje); sve su redom obrade i sve redom očigledno nedokuhane za kvalitetno serviranje. Kao takve, u kompletu čine nešto poput zbirke bizarnih rariteta (album u Americi i nije službeno izdan na CD-u, a i europsko je izdanje ne baš lako naći) ili uvida u neodlučn(ij)u stranu Boba Dylana. Koliko su mu ove snimke malo prirasle srcu pokazuje i činjenica da se nijedna nije našla na friškoj reviziji baš toga razdoblja u okviru "The Bootleg Series" franšize. "Spanish is the Loving Tongue" se na "Another Self Portrait", doduše, pojavljuje, ali u drukčijoj, ogoljenijoj i superiornijoj verziji nego što je ova tu na Columbijinoj tadašnjoj pokretnoj traci. "Lily of the West" će prosječnom hrvatskom slušatelju vjerojatno biti zanimljivija kao stvar koju je "proslavio" Branimir Štulić; "Can't Help Falling in Love" ili "Mr. Bojangles", iako sasvim solidne, djelovat će kao pokusi na kojima se zastalo s radom na pola posla; "Big Yellow Taxi" zvuči kao produkt kakve oklade ili pijanke, a "Sarah Jane" baš kao B-strana kakvog fantomskog singla sa "Self Portrait". I tako dalje duž nešto više od čudnih pola sata…

Pola sata čudnijih i od onog, vremenom sve simpatičnijeg i smislenijeg čušpajza od "Self Portrait" (kojeg već i previše spominjem da bi bilo tek usporedbe radi). "The Ballad of Ira Hayes" je nešto čemu se ovdje najradije vraćam, mada će opetovano slušanje pronalaziti i neke druge bizarne favorite. No, nedostaje ono što i najtanjim Dylanovim albumima daje na snazi i šarmu, a to je, najkraće rečeno, sam Dylan! On je ovdje onaj tip što pjeva i koji želi čim prije završiti s tim da pođe doma poljubiti ženu i djecu pred spavanje, možda popiti koju čašicu pred opuštanje u omiljenom naslonjaču i osmišljavanje kakvog novog albuma ili projekta, poput, primjerice, skladanja glazbe za novi vestern Sama Peckinpaha… Nedostaje onaj duh koji je i od onog najnapadanijeg albuma (kojeg neću ponovno imenovati) pravio monumentalni spomenik cijeloj jednoj mikrokulturi i u besmislu pronalazio itekakav smisao. Tim zločestije djeluje odluka Columbije da ovu zbirkicu nazove naprosto "Dylan" (možda u inat čovjeku koji je par godina ranije naizgled najmanje sebi svojstven album – opet ja! – nazvao autoportretom). "Dylan", uz sve svoje sporo otkrivajuće slojeve draži, u biti, da se vratim na početak, nije album Boba Dylana – prvenstveno jer nije album, a potom i jer njegov potpisnik gotovo uopće nije prisutan u njegovim brazdama.

Toni Matošin