Passion Flower: The Music of Billy Strayhorn

Review

Iako je bio jedan od najvećih jazz skladatelja i aranžera, Billy Strayhorn je uvijek bio u sjeni Dukea Ellingtona za čiji je orkestar napisao neke od najvažnjih djela. Upravo je on, uz karizmatičnog vođu, najzaslužni što je taj all star big band bio i ostao jedan od najvažnijih u povijesti jazza. Primjerice himna Ellingtonovog orkestra, “Take the A Train”, njegova je skladba. Poput te, mnoge su njegove skladbe postale jazz standardima. Neke od njih: spomenutu te “Johnny Come Lately”, “Rain Check”, “Lush Life”, “Isfahan”, “Passion Flower”, “Chelsea Bridge” i druge, pijanist John Di Martino je odlučio uvrstiti na svoj novi album kojim želi ukazati na vrijednost Strayhornova djela. Izvodi ih uz renomirane jazz glazbenike: tenor saksofonista Erica Alexandera, kontrabasista Borisa Kozlova i bubnjara Lewisa Nasha, s kojima svira uvjerljivo, s osjećajem za swing i razigranim improvizacijama. U izvedbi skladbe “Lush Life” pridružuje se pjevač Raul Midon, samo uz Di Martinovu pratnju. Zajedno sa suradnicima u Strayhornove je skladbe unio dašak nove svježine, ali zadržavši njihovu prepoznatljivost i osebujan karakter. Uostalom Di Martino ih je već dobrano prožvakao izvodeći ih u raznim prigodama i s raznim glazbenicima, a lista njegovih suradnika je poduža, od Raya Barretta i Bobbyja Sanabrije preko Davida “Fatheada” Newmana, Jona Hendrixa i Houstona Pearsona do Pata Martina i Jay Clayton. Balade “A Flower Is a Lovesome Thing” i “Lotus Blossom” Di Martino je odsvirao solo, podsjetivši na velikog pijanista Lenniea Tristana koji je bio njegov učitelj klavira. Boljeg nije mogao poželjeti.

Davor Hrvoj