Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Tko je taj čovjek? - U potrazi za pravim Bobom Dylanom

Bookmark

Data

Released Travanj 2012
Format Knjiga
Vrsta Biografija
Dodano Četvrtak, 02 Listopad 2014
Žanr Biografija
Edition date Ožujak 2013
Država Hrvatska
Etiketa Menart
Edition details Naslov izvornika:
Tags Bob Dylan

Review

"Svaki čovjek ima svoje poslanje, svoju posebnu zadaću; nitko nije prekobrojan, nitko uzaludan i svatko mora pokušati spoznati što je njegov životni poziv i na koji će način najbolje odgovoriti tom pozivu."

Teško mi se ovoga trenutka, nakon svježe pročitane knjige, dosjetiti pogodnijega citata za pristup djelu i liku Roberta Allena Zimmermana, jedine izvjesne persone koju možete pronaći iza općekulturne reference zvane Bob Dylan, koliko god se autor citata i heroj ove "priče" navodno i nisu osobito razumjeli. No, bar zasad, nastranu pozicioniranja – Bob Dylan – da, i onaj "pjevač iz razdoblja dust bowla" i "ulični mangup, sin Rumblin' Jacka, folk-mesija, neonski Rimbaud, starozavjetni prorok, amiški farmer, dobri momak sa sela, pantomimičar smrti, momče iz Shropshirea s cvijećem zataknutim za šešir, isusoliki Bob, ponovno rođeni Bob, hasidski Bob, Dylan sa širokim pojasom prvaka iz borilačkog ringa, kao Elvis iz kasne faze, Dylan na beskrajnoj turneji, Jack Fate, Živuće narodno blago…", svi oni i on jedan, čovjek sam – najuvjerljivije je utjelovljenje scenske osobe s poslanjem, novovjekog umjetnika koji se odazvao; čovjek koji je postao enigma još u mladosti, ali ne zbog nevidljive intime ili skrivenih talenata, već zbog gotovo paničnog, a vrlo promišljenog, folklorom ovijenog bijega od prijestolja i titula bilo koje vrste, izmicanja kojima je uspijevao čak zamagliti granice između takvih suprotnosti kakve su oholost i poniznost.

Tko je za vas Bob Dylan? Vjerujem da će svatko imati neku svoju omiljenu fazu, odnosno, lik iz duge Dylanove galerije, jer se to pitanje uistinu počesto čini poput izbora statue na dugoj, sve prašnjavijoj izložbi portreta. Knjiga jednog od osnivača uglednog magazina  Rolling Stone i već dokazanog biografa Davida Daltona krojena je kako za one koji imaju, tako i za one koji nemaju pouzdan odgovor na to pitanje (ako pouzdanost kao pojam uopće i možemo primijeniti ovdje). Iako se ni približno istim intenzitetom ni obimom ne dotiče svake faze maestrova stvaralaštva (za takav pothvat trebalo bi mu i nekoliko svezaka), raspoređujući "snage" gotovo i previše predvidljivo (samo na prvo desetljeće rada otpada čak više od dvije trećine knjige), Dalton svojim perom i naglaskom ističe i nastoji proniknuti u same silnice i izvorišta Dylanova djela, tek ovlaš se dotičući pikanterija iz privatnog života. On, naime, kao da se pokušao zavući u Dylanovu kožu i, pišući o njemu, nastojao čak i funkcionirati kao on, svjestan da možda ispisuje tek još jednu legendu koja može ali i ne mora odgovarati istini.

"Tko je taj čovjek?" strašno je ambiciozan naslov za biografiju tako složene stvaralačke osobe kakva je Bob Dylan i njezin je pisac toga svjestan, svakim svojim slovom. Dopuštajući svojim afinitetima da probiju krutu objektivnost pisanja (meni osobna draga crta bilo kojeg tapkala po tipkovnici), Dalton kao da se trudio svim raspoloživim sredstvima najkonkretnije probiti kroz sve zapreke koje je veliki američki kantautor brižno postavljao svih ovih proteklih desetljeća. Očiti fan Dylanova najplodnijeg razdoblja sredine šezdesetih, kad je kao od šale i na tekućoj vrpci izbacivao glasna remek-djela poput "Bringing It All Back Home", "Highway 61 Revisited" i "Blonde on Blonde", a osjetno manje naklonjen fazi koja je došla poslije, onoj neposredno nakon pada s motocikla, kad je izdao meni osobno inače vrlo drage albume "John Wesley Harding" i "Nashville Skyline", David Dalton je postigao izuzetne rezultate – usprkos toj ne osobito skrivanoj subjektivnosti, kroz sve te priče provukao je bitna pitanja za razumijevanje Dylanova spiritus movensa. Neovisno, naime, koliki smo poklonici kojeg Dylanova stila i perioda, upravo su te šezdesete polazište, baza, ključ ove priče. Priče jedinstvene u povijesti rock-kulture ne samo po utjecajnosti njezina protagonista već i zbog njegova mahnitog hvatanja svog životnog poziva za gušu. Za udove. Za svaki dostupni i nedostupni organ, kako je to činio godinama, desetljećima i likovima, boreći se usput s nametnutim mikrofonima, krunama i tronovima, govornicama i pozicijama.

Dalton, dakle, secira prvih desetak godina Dylanova bavljenja glazbom strpljenjem predana umjetnika i analitičnošću najrevnijeg ekonomista, svjestan svih nagaznih mina koje je postavljao glavni lik priče koju je nakanio objelodaniti. Kako se ta priča odvija i raspetljava u najpomnije opisanom razdoblju, od proglašenja mesijom i protestnim prvoborcem – sve redom titula od kojih je odmah pokušavao pobjeći – preko stvaralačkog zanosa na krilima "izdajničkog" uštekavanja u struju do te nesreće na motociklu koja je poslužila za novu legendu i "vojno" umirovljenje u bezvremenskoj američkoj provinciji, logički tu leže i sve naznake odgovora na najvažnija pitanja vezana uz Boba Dylana. Iz logike, naime, Dylanova odvažnog odmaka od snobovske matrice folk-galamdžija regrutiranih iz redova dežurnih ljevičara i elitista naprosto povratkom rokerskim ishodištima i električnoj gitari, a zatim i okretanja countryju i biblijskim alegoričnostima, dolazimo i do njegove možda najglasnije osporavane dionice puta – u kontinuitetu, zapravo, savršeno logične tzv. kršćanske faze, odnosno, da budemo precizniji i pošteniji prema samom Dylanu, obraćenja na kršćanstvo. Dalton, iako tu već prilično kratak, bar u odnosu na dotadašnje razdoblje, vrlo lijepo dočarava čak ne sam put ka tom možda presudnom trenutku "priče" koliko samu njegovu iskrenost, koja je, uostalom urodila trolistom strašno podcijenjenih, ali, evo, i Daltonu i meni dragih religijskih albuma "Slow Train Coming", "Saved" i "Shot of Love". Nova osporavanja i negodovanja, glasnija čak i od onih iz sredine šezdesetih kad je uvrijedio aktivističke puritance, bila su više potvrda nego konstruktivna kritika koju je Dylan šamarao intenzivnim nastupima, predanjem i upornim razbijanjem ideoloških stereotipa. Nadalje se samo trebalo oporaviti od komercijalnih i društvenih padova te stvaralačkog ispražnjenja da dođemo do najnovijih inkarnacija Dylanova lika, do današnjih dana kad je posve neupitno da je u pitanju jedinstvena, sablasno upečatljiva legenda.

"Istog trenutka kad pokušaš zgrabiti Dylana, on više nije ondje gdje je bio. Poput plamena je: pokušaš li ga zadržati u šaci, sigurno ćeš se opeći." Tako piše redatelj Todd Haynes u promotivnim bilješkama za svoj, izvrsni biografski film o Dylanu, "Nema me". I sam u filmu naglašavajući mijene junakova lika (koristeći ne samo različite glumce, već i različite spolove i boje kože Dylanovih interpreta), kao da je napravio Daltonu nacrt, odnosno, trasu kojom valja ići ne bi li se tako kompleksna umjetnička figura prikazala u što punijem izdanju. Dylan je hodajući američki folklor, priča o Americi u liku i djelu jednog čovjeka koji je gradeći i razbijajući mitove o samome sebi zapravo samo gurao naprijed ono bitno – svoju riječ, svoje djelo, svoje vizije. Nijedna tzv. faza nije slučajna niti bezrazložna – naravno da se morao uštekati u struju, naravno da je morao zaroniti u folklor i mit, naravno da je morao dati svoj neizbrisiv prilog americani, naravno da je kad-tad morao doći do Krista i naravno da je ostao (kao što je uvijek i bio) pobjednik. Na samom početku citirao sam čovjeka koji se iz iskrene poniznosti povukao s takve stolice kao što je Papina, a ponajprije da ukažem na temeljni Dylanov kodeks kojeg ne bilježi samo svojim obraćenjem na kršćanstvo. Od samih početaka, naime, od dolaska u veliki New York iz svoga malog Hibbinga u Minnesoti, svakim svojim korakom on je svjedočio itekakvu duhovnu spoznaju, onu koja "odašilje" pozive na koje se ni u jednom trenutku nije oglušio (oglušavajući se, s druge strane, kontinuirano upravo na želje i zahtjeve svjetine). I iz zadnjih većih intervjua govori osoba itekako svjesna da je bez Duha nema i da se u svoj svojoj ljudskoj i stvaralačkoj misiji mora iznijeti do kraja, iz preobrazbe u preobrazbu.

Daltonova "Tko je taj čovjek?" sa svojim podnaslovom neće vam, naravno, dati konkretne, doslovne odgovore. Nemojte to očekivati. Njih utvrđuje i njima raspolaže sam Dylan. Ali osvjetlit će vam bar malo bolje galeriju likova od kojih ćete moći sastaviti toga jednog čovjeka koji zaista i stoji iza njih. Sami ćete ga složiti. Mene je, doduše, uhvatila u periodu intenzivnog proučavanja Dylanovih djela i cjelokupne ostavštine, ali i bez takva "soundtracka", čitanje će vam postati pravi istraživački rad, više nego puko prepuštanje čitanju. To je temeljna odlika knjige koja ne robuje stereotipima, odnosno, ako i robuje, robuje isključivo stereotipu Boba Dylana. Kad se to postigne i bez potiskivanja subjektivnosti, znate da imate vrhunsko štivo u rukama.

Toliko za ovu preporuku, uz odjavu i istodobno najavu riječima Dylanova menadžera za turneje Ala Santosa, koje je, koristeći se i tekstovima kritika s početka milenija, izgovorio 2004.: "Dame i gospodo, izrazite dobrodošlicu pjesniku laureatu rock 'n' rolla. Glasu obećanja kontrakulture šezdesetih. Čovjeku koji je natjerao folk u krevet s rockom, koji se šminkao u sedamdesetima i nestao u izmaglici zlouporabe supstancija, koji je ponovno ustao u potrazi za Isusom i koji je najednom promijenio brzinu te do kraja devedesetih počeo objavljivati neke od najsnažnijih pjesama u karijeri. Dame i gospodo, Bob Dylan!"

Ili bar onaj Dylan kojeg ćete uspjeti prepoznati. Želim vam ugodno i poticajno čitanje.

 

Toni Matošin

Hits 1481

Posljednje recenzirano - Jazz