Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 2011
Format Albumi
Vrsta Death metal / Speed metal
Dodano Srijeda, 25 Svi 2011
Žanr Rock
Length 36:19
Broj diskova 1
Edition date 2011
Država Thailand
Etiketa Spinefarm Records
Catalog Number 276 157-8
Edition details Datum objave: 8. 3. 2011.; Snimano: kolovoz 2010.; Produkcija: Matt Hyde
Tags

Review

Obećavali su nam „savršenu oluju“. Govorili su kako su stvarno uzbuđeni jer njima samima nove pjesme zvuče predobro te su najavljivali album koji u sebi sadrži sve zbog čega volimo njihovu glazbu. I nisu bili daleko od tih predviđanja.

Točno 10 godina nakon izlaska albuma Follow The Reaper, po mnogima njihovog najboljeg albuma, finski melodeath giganti Children Of Bodom predvođeni jednim od najboljh svjetskih gitaristista, Alexijem Laihom objavljuju Relentless Reckless Forever, svoj sedmi studijski uradak, i prvi nakon 7-8 godina s kojim bi mogli ponovno osvojiti naklonost nekih starih fanova. Mene prvoga, recimo. Podsjetimo se, nakon 2003. i objave vrlo uspješnog albuma Hate Crew Deathroll, nakon kojeg je metal-populacija konačno uvjerena da ovi Finci znaju spojiti vrlo žestoki death metal sa melodijama kojih se nebi posramio niti Yngwie Malmsteen ili čak Mozart, uslijedila su dva relativno blijeda izdanja. Na Are You Dead Yet momci su drastično promijenili zvuk, a pjesme su im postale više riffovski orijentirane, da bi s albumom Blooddrunk iz 2008. (koji je unatoč svemu osvojio vrhove ljestvica diljem Europe) u potpunosti napustili onu prepoznatljivu agresivnost i gnjev, a tekstovi im postali manje ispunjeni motivima smrti, ogromnih količina krvi, tj. više primjereniji široj, MTV-orijentiranoj publici.

Ne čudi stoga što je njihov najnoviji album jedan od iščekivanijih ove godine. Njegov izlazak najavila je pjesma Was It Worth It? koju je sam bend opisivao kao nešto potpuno različito od svega što su ikad napisali. Po svom dospijevanju na bendov MySpace profil prije nekih dva mjeseca izazvala je podijeljena mišljenja. Dok su jedni bili prezadovoljni, „stara garda“ preostala nakon Blodddrunka je polako konačno počela otpisivati COB. Iako mi je bilo očito da stvar ipak djeluje nekako svježije i kompaktnije, a ne, da citiram prijatelja, „kao hrpa nabacanih riffova sa zadnjeg albuma“, još uvijek sam bio poprilično skeptičan. Međutim, odmah po preslušavanju albuma uvjerio sam se u onu „Ne sudi knjigu po koricama“. Od prve sekunde bend ponovno donekle podsjeća na sebe iz onih starih vremena. Pjesme su većinom prožete izmjenama žestokih riffova brzog tempa te melodioznih gitarističkih leadova i solaža, a povrh svega grmi prepoznatljivi Laihov vokal.

Samoprozvani Wildchild na momente nažalost ne zvuči agresivno kao nekad, međutim godine divljanja, alkoholiziranja i polomljenih kostiju su očito uzele danak. U nedavnom intervjuu za Metal Hammer priznao je da je takvo ponašanje imalo loš utjecaj na njegovo fizičko i mentalno zdravlje te da se navodno smirio. Posljedica toga je da se njegovi tekstovi na ovom albumu čine mnogo iskreniji i za njega intimniji nego ikad prije (o čemu ću malo kasnije). Zasluga za to vjerojatno ide i producentu Mattu Hydeu koji je dosada producirao albume Slayera i Monster Magneta. Valja napomenuti da je ovo prvi put da su Children Of Bodom radili sa producentom „izvana“. Laiho je priznao da je sam Hyde imao namjeru napraviti njihov najbolji album dosad te da njemu i ostatku benda ponekad nije dozvoljavao da odu iz studija dok ne bi izvukao najbolje od njih. Njegov trud je i urodio plodom budući da pjesme definitivno djeluju „tečnije“ i slušljivije od onih sa Blooddrunka.

Album otvara pravi thrash-metal riff i jeziva dionica na klavijaturama u skladbi Not My Funeral koja govori o Alexijevoj gore spomenutoj borbi s alkoholom i odluci da okrene novu stranicu. Slične tematike je i naslovna pjesma s albuma u kojoj Laiho spominje svoja polomljena rebra, ovisnost o Jameson viskiju te kako nema opravdanja za sve što je radio. Solidna je i Shovel Knockout, koja od svih nekako najviše podsjeća na Bodome iz razdoblja njihovih najboljih albuma. Osobno me se najviše dojmila skladba zanimljivog naziva, Pussyfoot Miss Suicide, a ako pročitate po prvo slovo iz svake od ove tri riječi, znati ćete o čemu ova pjesma, pomalo ljubavne tematike, govori. Skladbu obilježava vrlo moćne riffovske dionice te izmjena Alexijevih i klavijaturističkih solaža Jannea Warmana, te po mom mišljenju najbolje sintetizira zvuk benda, to jest ono što su nam obećali na ovom albumu. Kao najslabiju kariku izdvojio bih pjesmu Ugly, koja ima izvrstan, brzi gitaristički uvod, međutim tempo joj najednom pada da bi kasnije pjesma ponovno ubrzala, pa usporila itd. Ne kažem da se to u metal glazbi ne radi ili ne smije raditi, ali imam dojam kao da je stvar sklepana nabrzinu od dvije potpuno različite ideje. Spašava ju donekle Alexijeva solaža, puna energije u onako, pravom heavy metal stilu.

Naravno, što bi bio album Children Of Bodoma bez nekakve obrade. I dok su prije obrađivali uglavnom svoje uzore, u zadnje vrijeme su izgleda počeli sa izvođačima iz popularnijih voda (Tko još nije čuo njihovu obradu Britneyine Oops I did it Again?!). Ovom prilikom pozabavili su se Eddie Murphyevom Party All The Time koja je dostupna samo na albumima na japanskom tržištu.

Sve u svemu, album je vrlo dobar i sasvim sigurno će zadovoljiti velik broj fanova. Naravno, uvijek će se naći onih najžešćih, „true“ metalaca koji će se žaliti kako „to nije to“ ili „to više nisu Bodomi“ i moram priznati kako dijelim njihovo mišljenje. Neke stvari su se mogle bolje odraditi, a one žestine zbog koje mi je ovo nekada bio omiljeni bend više nema. No isto tako moram reći kako ovi dečki nisu više tinejdžeri i mladenački gnjev koji ih je nekada pokretao je sada vjerojatno malo manje prisutan. Naravno, to ne zvuči kao neko opravdanje kad se čovjek sjeti da postoji jedan Slayer koji i nakon 30 godina još uvijek praši istim žarom. Međutim, Relentless Reckless Forever je (nakon pola desetljaća svojevrsnog elsperimentiranja) definitivno pomak nabolje u radu COB-a i mnogi će se za njega složiti da je album koji je trebao doći nakon Hate Crew Deathrolla.

Goran Tomac

Hits 591
Skeletons in the Closet « Skeletons in the Closet Children of Bodom Albumi Kronologija Hexed » Hexed

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42