E=MC2

Prije nekoliko godina Mariah Carey je doživjela živčani slom, medijski se pritajila, izdala dva neuspješna albuma (Glitter i Charmbracelet) i svatko s ikakvim glazbenim kriterijima je pomislio da mu se ostvarila želja i da je jednoj iritantnoj karijeri napokon došao kraj. No, nažalost, nije bio. Mariah se udružila s najboljim r"n"b producentima današnjice i izdala Emancipation of Mimi. Album je bio i više nego uspješan kao najprodavanije američko izdanje 2005, a Mariah se još dvaput popela na vrh Billboarda, s pjesmama Don"t Forget About Us i We Belong Together. Posljednja je čak postala najuspješnija pjesma Billboarda ove dekade (čime ne pokušavam implicirati ni minimum minimuma kvalitete iste) pa mogu reći da se Mariah uspješno vratila s rehabilitacije.

 

Album E=MC2 dolazi kako bi potvrdio Mariah Carey kao najprodavanije pjevačice u Americi, i u tome i uspijeva. Prvi singl Touch My Body je zauzeo sam vrh američke liste, te je Mariah sa osamnaest brojeva jedan pretekla i samog Elvisa. Vjerujem da se tad, osim Elvisa, u grobu okrenuo bilo tko tko je za sebe smatrao da se bavi glazbom.

 

E=MC2 naslovom implicira revolucionarnu Einstenovu jednadžbu, no na ovom albumu nema ničeg revolucionarnog. U žanru suvremenog masakra produkcije koji se nekad zvao r"n"b, Mariah je predvodnica. Album otvara hiperproducirani Migrate gdje se gomilanje beatova i gostovanje T-Paina pokušava nazvati pjesmom. U "r"n"b" tonu slijede dalje gigantska pogreška imena Touch My Body koja gomilom klišeja u stihovima (You can put me on you like a brand new white T) cilja na glazbeno najnezahtjevnije (ma tko bi rekao da se našla na vrhu Billboarda). Urbanim beatovima su obdarene i Cruise Control, Side Effects te For The Record, sve jedna besmislenija od druge služe kako bi pokazale što se događa kad mislite da vam beatmaster može složiti cijelu pjesmu. Ponekad ritam i zvuči kao da bi mogao ponuditi dobru pjesmu, no onda se dogodi I"m That Chick You Like koja je toliko zašećerena da nakon drugog slušanja izaziva mučninu.

 

Naravno, uspješna formula Mariah Carey ne bi bila prava da nema njenog najjačeg aduta: balada. Bye Bye igra na najsigurniju moguću kartu: žalost prema pokojnima. Tugu naravno ne pokušava oplemeniti nego se razbacuje pjesničkim vrhuncima poput Mamas daddies, sisters, brothers, friends and cousins This is for my peoples who lost their grandmothers. Uspjeh koji je donio We Belong Together se ponovno pokušava postići s I Stay In Love pa je tako gotovo beskonačni niz bezličnih balada dobio još jednog člana. Album završava s I Wish You Well, pokušajem soula u kojem se u bez svrhe i smisla prebire po nekompatiblnim melodijama i vokalnim registrima.

 

U uspješnoj formuli treba posebnu pozornost treba obratiti i na Mariahin glas. U većini pjesama mitski vokal odleti u nebeske visine te uspijeva proizvesti piskutave tonove čija je glavna, ali i jedina funkcija da rastjera komarce od pozornog slušatelja.

 

Ako su svi albumi dosad bili podilaženje nezahtjevnom puku, ovaj put se Mariah Carey stvarno prostrla pod publiku. Kroz jedan od najlošijih albuma godine, Mariah Carey nudi sve svoje adute: balade, vokal i glas. Ne znam za vas, ali koliko god to ona nudila, ja jednostavno nisam uspio vidjeti ništa.

 

Ivan Glazer