Live...Gathered In Their Masses

Review

Zadnjih nekoliko godina bile su dobre za Black Sabbath. 2011. najavili su povratak na scenu u postavi Iommi-Osbourne-Butler-Ward, 2012. počeli su nastupati uživo, doduše bez Warda, a 2013. izdali su poprilično dobro prihvaćeni album »13« sa Bradom Wilkom iz Rage Against the Machine na bubnjevima budući da je Bill Ward odlučio da mu ugovor ne valja. U međuvremenu je Tony Iommi odlučio razvaliti tumor limfnih čvorova koji ga je nepromišljeno napao, a naposlijetku je bend izdao i live album čiju recenziju sada pišem.

Album je izašao kao DVD/Blu-ray izdanje i kao obično CD izdanje. Ovo je recenzija CD izdanja. I odmah za prvu primjedbu moram staviti razliku između DVD i CD izdanja, a ta je u 5 traka. DVD izdanje se sastoji od 15 traka dok se CD izdanje sastoji od 10 traka. Nije mi jasna takva odluka izdavača. Ja bih, recimo, vrlo rado čuo Children of the Grave koja je prisutna na DVD izdanju, ali je iz nekog razloga uklonjena sa CD izdanja. Zašto? Neki osjećaj eksluzivnosti za kupce skupljeg paketa? Ili se izdavaču jednostavno nije isplatilo izdavati album sa 2 CD-a budući da i ovih 10 traka već rateže vrijeme albuma na 69 minuta? U svakom slučaju, potez rad kojeg se ja osjećam manje vrijednim jer sam samo slušatelj, a ne i gledatelj. Shvaćam da se CD izdanja live albuma nerijetko krate, ali da se skine 5 pjesama i još dobrih 20 minuta do pola sata glazbe, malo mi je to previše.

No da pređemo na sam sadržaj. Bend je usviran izvrsno, Iommi osobito blista na ovom izdanju, ali Ozzy… Star je, razumijem. Izmučen od droge i alkohola, razumijem. Ali brate mili, ako više ne možeš, onda ne forsiraj. Ozzy je na ovom izdanju u najboljem slučaju prosječan. U najgorim momentima zvuči kao penzioner u čijem je neboderu crkao lift. Ne pomaže mu ni to što cjeli bend svira pjesme u nižim registrima kako bi se on mogao vokalno nositi s time, a to kao posljedicu ima da pjesme ne zvuče više onako oštro i nabrijano kako bi mogle zvučati da su odsvirane kao u originalu. Preduboki zvuk najviše šteti bržim stvarima kao što je Paranoid, dok sporije pjesme poput Iron Mana to ipak malo bolje podnose. Black Sabbath je ukorijenjen u onom doomy zvuku čiji su i pioniri, ali postoje granice ispod kojih ne valja ići. Ne želim uopće zamišljati kako je to zvučalo bez čarolija post-podukcije. A kada smo već kod produkcije, solidna je. Sve je na svom mjestu, svih se dovoljno dobro čuje s obzirom na situaciju.

Zaključak je da Sabbathi daju sve od sebe i da bi mogli pržiti po pozornici još dosta godina. Nažalost, vokalni aspekt benda je labav. Ozzy je legenda i sasvim je očito da je samo njegovo ime i činjenica da je tri četvrtine originalne postave benda opet okupljeno sasvim dosta da privuče ljude na koncerte, pogotovo mlađe generacije koje nisu imale priliku čuti ih uživo do sada. No izgleda da je teret bivanja legendom možda ipak malo pretežak za Ozzya, a cijena odustajanja bi bila prevelika pa stoga imamo kompromis. I taj kompromis nije loš, ali budimo iskreni, nije zaista ništa posebno. Tate metala bi nakon 45 godina karijere trebali moći izdati live album puno moćniji od ovog, pa makar bio kompilacija snimki s više nastupa umjesto snimke jednog. Na taj kompromis su, vjerujem, mnogi spremni pristati.

Demian Vokši