Review
Senzibilnost je u kreativnom procesu nezanemariva stavka; može iz osobe izvući najsnažnije proplamsaje, ali i natjerati u zamor i slijepe ulice. Ulaskom u 1964. The Beach Boys, odnosno, poglavito Brian Wilson kao umjetnilki kormilar, autor i producent suočio se, budući da je u prethodnoj godini bend izbacio čak tri albuma, sa svim što donosi hiperproduktivnost, ali i drugim, "vanjskim" čimbenicima koji su direktno utjecali na rad i rejting benda. Prvo je kuća Capitol izdala kompilaciju "Shut Down" koja je za okosnicu imala istoimenu pjesmu The Beach Boys bez da se njih išta pitalo; ista je toliko "napalila" Briana da se odmah dao na sastavljanje albuma iste tematike, što je rezultiralo ispodprosječnim "Little Deuce Coupe". A onda se dogodila beatlemania koja je kao uragan uletjela, odnosno, sletjela u Ameriku i opasno zaprijetila istisnuti kalifornijske pop i rock prvake iz središta pozornosti.
Dok su The Beatles počeli davati naznake da se albumi mogu sastavljati i bez tzv. fillera, odnosno, pjesama koje služe tek da popune traženu minutažu, Brian i Boysi su štancali LP za LP-jem goneći neki svoj san. Brian Wilson postajao je sve umorniji od turneja koje su bjesomučno punile vrijeme između studijskog rada za kojeg je pokazivao sve veći entuzijazam. Njegov kreativni ego i senzibilitet teško su podnosili konkurenciju, među kojom je vrlo rano probrao liverpulske "bube" kao jedine ozbiljne rivale, tako da mu je nakon njihova proboja na njegovo tlo te glodarskih šikaniranja od strane vlastite producentske kuće, trebala nova krv. "Shut Down, Volume 2" – namjerno numeriran tako iako sami The Beach Boys nikada nisu objavili "Volume 1" – trebala je biti pumpa kroz koju će ta krv krenuti.
Već je "Fun Fun Fun", furiozna rock-pjesma zarazne berijevske melodije naznačila baš tu namjenu, kao pravi odgovor na invaziju svježeg britanskog zvuka. Instantni klasik bogate pjesmarice benda savršeno je otvorio album kojeg ipak odlikuju prvenstveno dvije melankolične balade. I to kakve! "Don't Worry Baby" prvo je punokrvno remek-djelo Briana Wilsona, savršena džepna simfonija producirana po najvišim standardima postavljenim od strane Phila Spectora (pjesma i jest bila svojevrstan Brianov odgovor na svevremenski Spectorov pop-klasik u izvedbi nezaboravnih The Ronettes, "Be My Baby"). U osnovi još jedna pjesma automobilske tematike, "Don't Worry Baby" krasi neodoljivo nježna melodija podebljana Brianovim falsetom kojim je nadmašio samoga sebe, a u sličnom se tonu zvučnicima razlijeva i drugi apsolutni favorit albuma – razarajuće melankolična "The Warmth of the Sun". Napisana navodno tek koji sat nakon ubojstva J. F. Kennedyja te inspirirana krahom prve Brianove ozbiljnije ljubavne veze, ova osunčana, ali sjetna ljepotica prenijela je emocije koje su je iznijele na svjetlo dana na najsugestivniji moguć način. Ove tri pjesme same, a osobito potonje dvije, već su dovoljne za hvalospjeve i zavisti, no forma albuma postajala je sve zahtjevnija.
Ostatak "Shut Down, Volume 2" tako ipak ne ispunjava baš najbolje te zahtjeve. "Why Do Fools Fall in Love" izvrsna je obrada pop-klasika The Teenagers, ali, uz još jednu sugestivnu laganicu "Keep an Eye on Summer", tek iskače iz niskog prosjeka. Posebno je porazno loša završnica, odnosno, zadnje tri pjesme – neinspirativni naslovni instrumental, bezlična obrada "Louie Louie" te totalno suvišan bubnjarski solo Dennisa Wilsona. Iako primjer visoke doze samosvjesti, "humoristični" intermezzo "Cassius Love Vs. Sonny Wilson" u kojem Brian i Mike Love ismijavaju jedan drugoga na temu boje glasa, očito je popunjavanje minutaže. Preostale pjesme tek su prosječni komadi rane pjesmarice benda kojem će tek Brianovo zatvaranje u studio donijeti značajnije albumske zgoditke.
Očigledan, dakle, proizvod velikog uma pod velikim pritiskom, "Shut Down, Volume 2" tek pojedinim svojim epizodama razoražava i daje jasne znakove dalekih dometa svojih potpisnika. Senzibilnost koja iza njega stoji nastavit će svoj nikad uravnotežen put i zadužiti industriju u kojoj je stasavao. U najnovijem obljetničkom izdanju za novo tisućljeće dolazi, kao i ostali naslovi, kombinirano u stereo i mono formatu.
Toni Matošin
« Little Deuce Coupe 
