Live Santa Monica '72

Review

Najkreativnije i najplodnije razdoblje Davida Bowieja bile su 70-e godine, kada je izdavao ponekad i po nekoliko albuma godišnje. Mijenjao je glazbene stilove, žanrove i osobnosti od Majora Toma, preko Ziggyja Stardusta do Thin White Dukea.

Album „Live Santa Monica '72“ nastao je kao snimka radio prijenosa KMET FM, američke radio postaje iz Los Angelesa, tijekom Bowiejeve američke „Ziggy Stardust“ turneje. Preko dvadeset godina mogao se nabaviti isključivo kao bootleg izdanje da bi ga kasnije objavile dvije nezavisne izdavačke kuće: Golden Years za Ujedinjeno Kraljevstvo (1994.) i kanadska Griffin Music (1995.) za američko tržište. S obzirom da je Bowie nakon albuma „Reality“ (2003.) i turneje koja je zatim uslijedila pretrpio srčani udar, uzeo je kreativnu stanku i posvetio se obitelji, tako da je njegova vjerna publika s nestrpljenjem dočekala službeno i poboljšano reizdanje ovog albuma 2008. godine. Najveća zamjerka albumu čisto je tehničke prirode: bubnjevi Woodyja Woodmanseya nisu bili dobro ozvučeni, a gitare i bas često zaglušuju klavijature.

Na samom početku diska možemo čuti kratku najavu Mitchela Reeda, radijskog voditelja. Koncert otvara odlična i žestoka „Hang Onto Yourself“ s albuma „The Rise and Fall Of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars“. Gitarist Mick Ronson svira impresivne solaže, a pri tome ga melodijski prati izvrstan basist Trevor Bolder, kasnije basist grupe Uriah Heep. Na nju se nadovezuje „Ziggy Stardust“, u nešto bržoj i žešćoj izvedbi nego na studijskom albumu. Ugodni zvukovi glasovira uvode nas u „Changes“, prekrasnu pjesmu s albuma „Hunky Dory“. Uz glasovir, možemo čuti i zanimljiv solo na basu, a prateći vokali odlično nadopunjuju Bowieja. Slijedi pjesma „The Supermen“ s albuma „The Man Who Sold the World“, inspirirana Nietzscheovom teorijom o nadčovjeku. Pjesma mijenja tempo, Bowie svira akustičnu gitaru, a Mick Ronson daje svemu u nekim dijelovima posebnu energiju.

Nakon podužeg aplauza, Mike Garson je na klaviru započeo još jedan od najvećih Bowiejevih hitova - „Life On Mars?“. Solo na bubnjevima laganog tempa započinje pjesmu „Five Years“. Ovdje se izvedba pjesme uživo prilično držala studijske verzije i razlikuje se jedino po pratećim vokalima na kraju pjesme koji nisu najbolje uhvatili intonaciju.

Zatim slijedi set pjesama koje bismo danas nazvali unplugged. „Space Oddity“ započinje nekim Bowiejevim mumljanjem kojim pokušava nadoknaditi sve one silne efekte sa studijske verzije. Ovdje se efektno isprepliću akustična i bas gitara, a prateći vokal odlično nadopunjuje Bowieja. „Andy Warhol“ je isto zgodna, akustična stvar koju Bowie svira sam na akustičnoj, a Mick Ronson nadopunjuje diskretnim efektima električne gitare. „My Death“ je prepjev balade „La Mort“ Jacques Brela (Brel/Shuman). Bowie ju je često izvodio na Ziggyjevim koncertima.

Nakon kraćeg akustičnog predaha, band je nastavio u punom sastavu s još jednom žestokom pjesmom „Width of a Circle“. Izvedba traje gotovo 11 minuta, ali budući pjesma mijenja ritam te se sastoji od nekoliko dijelova, ne čini se toliko dugom. Slijedi „Queen Bitch“, žešća pjesma s albuma „Hunky Dory“ gdje se opet nadopunjuju akustična i električna gitara, dok bas ima neku svoju samostalnu ali također uklopljenu priču. Iduću „Moonage Daydream“, Bowie najavljuje kao „pjesmu koju je napisao Ziggy“. Ovdje Mick Ronson još jednom pokazuje svoje veliko gitarističko umijeće.

Koncert smiruje „John I'm Only Dancing“, singlica iz 1972. godine, nakon koje Bowie tihim glasom predstavlja članove banda. Idućom pjesmom „Waiting For the Man“, vjerojatno se zahvalio svojem velikom uzoru - grupi Velvet Underground. Izvedba je odlična i nimalo ne zaostaje za originalom. U nastavku su odsvirali veliki hit „The Jean Genie“, jedinu pjesmu na ovom koncertu koja je s albuma „Aladdin Sane“. Službeni dio koncerta završili su žestokom „Suffragette City“, u kojoj nedostaju neki dijelovi teksta. Na kraju pjesme Bowie se zahvaljuje i svima želi laku noć, a radijski voditelj najavljuje da će se Bowie još jednom vratiti. Koncert završava „Rock'n'roll Suicide“, pjesma koju će Bowie na koncertima često svirati kao posljednju.

Sam David Bowie je u travnju 2008. najbolje ocijenio ovaj album kada je rekao: „Mogu reći da sam u ovoj etapi turneje bio potpuno Ziggy. To više nije bila gluma -  ja sam bio on. Bio je to negdje deseti američki nastup za nas i možete čuti da smo svi bili prilično uzbuđeni. Uvježbali smo repertoar od nekoliko stvari, zaboravio sam neke riječi, ponekad se činilo kao da klavijaturist Mike Garson nije bio s nama na pozornici, ali sve u svemu doista cijenim ovaj bootleg. Mick Ronson je ovdje u najblistavijem izdanju.“

Ivan Dukić