Review
Vjerojatno ne postoji nitko u Hrvatskoj pa i u regiji tko nije čuo za The Beat Fleet ili skraćeno TBF, splitsku hip-hop grupu čiji pjevački trio čine Mladen Badovinac, Luka Barbić i Saša Antić. Zapaženi su po, u najmanju ruku, tekstovima drugačijim od žalosne većine, jer umjesto analiza srcedrapateljnih emotivnih stanja, zorno oslikavaju negativne pojavnosti svakodnevice: kriminal, korupciju, narkomaniju, političku igru moći i nemoći u kojoj, nažalost, najčešće stradava individualni pojedinac. Glazbeno, vješto su spojili rap sa živim (a ne sintetičkim) instrumentima te u nekoliko izmijenjenih postava sve odreda kvalitetnih glazbenika, smiješali najrazličitije glazbene stilove od hip-hopa, funka, soula, preko rock'n'rolla i reggaea pa sve do klapskog pjevanja. S radom su započeli 1990., no prve pjesme snimili su u kućnoj produkciji dvije godine kasnije. Album prvijenac pod naslovom “Ping-pong (umjetnost zdravog đira)” objavili su 1997. godine i odmah na sebe skrenuli pozornost pjesmama kao što su „Malo san maka“ i „ST stanje uma“. Dok su svirali, studirali su i bili članovi amaterske glumačke skupine 'Odron' s kojom su uz pomoć Ivice Buljana i splitskog HNK postavili predstavu 'Baš beton i stupovi društva'. Drugi studijski album “Uskladimo toplomjere” (2000.) doživio je još i veći uspjeh od prethodnika i nagrađen je mnogim priznanjima kao što su „Crni mačak“ u kategoriji albuma godine, omota i produkcije. Unatoč gomili živih nastupa, pronašli su vremena i za dalje kreativno stvaranje. Njihov treći album „Maxon universal" (2004.) iznjedrio čak sedam hit-spotova te ga mnogi smatraju i dosad najuspješnijim. Uspjeh „Maxona“ potvrđen je osvajanjem pet Porina i pet Zlatnih Koogli u najprestižnijim kategorijama. Dok je četvrti album ‘Galerija Tutnplok’ (2007.) ponudio je još novih hitova, na „Pistaccio Metallic“ (2011.) kao da se osjetio zamor materijala. Za idući album „Danas Sutra“ (2015.) neki su čak grubo konstatirali da im nije niti trebao. Međutim, tajna je vjerojatno u tome što su sami sebi visoko postavili letvicu pa je, nažalost, nisu uspjeli preskočiti. Kako god, imaju dečki i svoje solo projekte kojima u nedostatku zajedničke stvaralačke kemije upravo kao onaj Marquezov lik, okreću se alkemiji i uspješno razvijaju individualnost.
Saša djeluje pod pseudonimom Alejuandro Buendija, iskrivljenim nadimkom do kojega je vjerojatno došao čitajući odličan roman „Sto godina samoće“ književnog Nobelovca Gabriela Garcie Marqueza. Ovo mu je treći solistički album, nakon „Peperminta“ (2007.) i „Šporkih posla“ (2012.). A ovoga albuma vjerojatno ne bi ni bilo da nije novonastalog pandemijskog beznađa, lockdowna i zabrane koncertnih nastupanja, društvene frustriranosti i apatije koji su poslužili kao neiscrpna inspiracija. Naime, umjetnici se u svojim kontemplacijama pokušavaju isključiti od svakodnevnog ispiranja mozga brojevima, zabranama i lošim vijestima, shvatiti i objasniti što se događa i otvaraju svoje čakre usmjeravajući svjetlost na van, darujući svijetu ono u čemu su najbolji - svoju jedinstvenu percepciju.
Alejuandro je sa „Škrinjom“ ponudio 13 zanimljivih pjesama složenih u jedinstveni mozaik, pravu zbirku urbanih priča u kojima se kao i u najzlatnija TBF-ova vremena, zanimljivo seciraju aktualne društvene anomalije. U odnosu na prethodni album „Šporka posla“ s kojim se pretežito okrenuo instrumentalnom izričaju, Buendija nas „Škrinjom“ bombardira svojim najjačim oružjem – riječima.
Da se nešto dobro kuha publika je saznala još singlom „Kornjača“, koju je glazbeno osmislio Mark Mrakovčić, zagrebački glazbenik i producent, predvodnik nove glazbene generacije, a tu je i Fog Frog Dog (alias Branko Dragičević), čudo splitske alternativne glazbene scene. Stihovi poput onih: „Čovik zgađen, izgubljen, nađen / dođen, vidin, namrgođen sidin / klikam na linkove sve je laž / ne virujen nikome, pozdravljam frikove / frik san i sam, pameti van…“ najplastičnije oslikavaju novo stanje. Na albumu je pjesma „Dešperado“ kao priča o izgubljenom otpadniku, inspirirana istoimenim filmom „Mariachi trilogije“, koji je proslavio Antonia Banderasa. Da je rap provokotivna psovka kojom se šokira slušatelje uvjerit će se svatko tko je čuo „Gang Bang 20202“, singl s popratnim spotom u režiji Dragana Đokića i produkciji Studija Baranda kroz kojega se opisuje tužna sudbina nekadašnjega člana poznatog splitskoga glazbenog sastava koji se pritisnut padnemijskim nedaćama (koje su tako sustavno i dugotrajno uneredile glazbenu industriju) odlučio i na kriminalne radnje.
Nekoliko je tu političkih pjesama. Primjerice, „Amerika“ u kojoj Buendija obrađuje neiscrpnu temu američkog političkog imperijalizma i domaća „Dijagnoza“ u kojoj uz elemente funkyja i hip/hopa izgovara svima poznatu (bolnu) političku istinu: „ Ovdje se sve vrti isto u krug, bio gospodin ili drug / i uvijek isti mentalni sklopovi…“.
Obrađuje Buendija i mračnije teme svakodnevice i izvrnutih vrijednosti: „Majmun i pas“ s oslikavanjem mafijaške kvartovske 'brije', „Dobar“ s desperatnim likom zatrovanog individualca koji samoubojstvom traži izlaz iz bolesnog društvenog stanja, „Crkva“ opisuje njenu dvoličnost i udaljavanje od Kristovog učenja, a pjesma „D. O. O.“ sarkastično obrađuje temu plaćenih ubojica. Vjerujem da će se mnogi pronaći u socijalno aktualnoj pjesmi „Problem“ koja govori o ugostitelju i turističkom radniku financijski stradalom u doba pandemije koji se, zaokupljen bijesom i očajem, preko društvenih mreža obračunava s nevidljivim neprijateljima i sveprisutnom teorijom zavjere.
Prema svome kraju, album donosi nekoliko kvalitetnih suradnji: „Siempre Antigo“ (koju je napravio sa Stjepkom Galovićem alias Kandžijom) i „Blago“ u kojoj mu društvo pravi Magellano, dok sam finiš album daje live inačica pjesme „Čepić“ iz Tvornice, koja nam je kao Buendijin singl poznata iz sad već davne 2018. godine.
U jednom intervjuu Saša je o albumu rekao kako je htio realizirati neke muzičke ideje u stilovima u koje nije dosad ulazio i da je zadovoljan kako je to ispalo. Priznao je da je na par pjesama više nego inače radio na interpretaciji i gađao pravu nijansu emocije. I uistinu, slušajući ovaj album možemo reći da je napravio dobar posao. Stoga ne čudi da je kao potvrdu za ovo isto osvojio titulu „Rap&Off“ izvođača godine 2021. na ovogodišnjoj dodjeli „Rock&Off“ nagrada. (A znamo da se ova nagrada dodjeljuje prema izboru 77 glazbenih novinara sa 40 glazbenih portala, tiskovina, televizija i radija.)
Alejuandro Buendija ovim je albumom dokazao je kako zasićenost pandemijskim mrtvilom, dnevno-političkim stanjem i svim anomalijama današnjeg dvoličnog društva ne može sahraniti glazbenu industriju. Ona će se očuvati upravo zahvaljujući dišpetu materijaliziranom u obliku kvalitetnih pjesama koje će se uvijek rado vrtjeti kako u radijskom prostoru tako i na kućnim nosačima zvuka.
Ivan Dukić
« Pepermint 
