Review
Uz promjene u sastavu, u imenu i u zvuku, Bleeding Rainbow došli su do drugog albuma pod trenutnim imenom. Album Interrupt je skupina nabijenih pjesama kojima ne nedostaje zvuka i punoće. Za razliku od prethodnog Yeah Right, ima i čvrstinu koja je prošlome nedostajala. Možda zbog toga što im se na albumu pridružio bubnjar benda A Place to Bury Strangers, Robi Gonzalez, koji svojim vještim i poletnim dionicama mijenja zvuk Bleeding Rainbowa u novu priču, drugačiju od shoegazea koji je obilježavao njihov prethodni stil.
Interrupt pršti distorziranim gitarama garage zvuka, koje se izmjenjuju naglim promjenama ritma. Album daje osjećaj električnog akvarela, prozračne i svijetle boje. Refren je uglavnom dovoljno naglašen, no u nekim pjesmama se izgubi među ostalim zvukovima, kao na pjesmi Out of Line. Manje se posvećuju istraživanju boja i tekstura zvukova i više se fokusiraju na sveukupnost i cjelovitost pjesama. Iznimka je pjesma Monochrome, što se vidi već po imenu, koja luta nijansama koje može proizvesti smjesa distorzije u kombinaciji sa ženskim glasom.
Pjevačici Sari Everton u nekim se pjesmama u pjevanju pridružuje gitarist Rob Garcia te se dobro nadopunjuju, upravo zbog različitosti boja njihovih glasova, ali kao da i dalje postoji lagani nesklad u pokušaju kombiniranja oštre glazbe, njeznog nježnijeg stila pjevanja i njegovog grunge stila, kao u Tell Me i Cut Up.
Album započinje efektno, s Time & Place, koja sadrži stabilnu melodijsku liniju, upečatljiv refren te je čvrsto i lijepo otpjevana, odnosno, glas Sarah dolazi do izražaja, za razliku od drugih pjesama gdje se on pomalo izgubi. Pjesme Phase i Dead Head su uz Monochrome najdisonantnije na albumu. U Dead Head glazba bez pjevanih dijelova zapravo zvuči odlično, ali duet je taj koji ruši harmoniju. Images je ona koja me se najviše dojmila, jer je baš nešto između grungea, garage punka i akvarelskog zvuka karakterističnog za Bleeding Rainbow i sveukupno može najviše ponuditi i najviše odiše jakom energijom i ekspresivnošću.
Interrupt se ne može pohvaliti velikom kvalitetom, on kao da se više svodi na slaganje različitih harmonija i isprobavanje zvukova - pa kako ispadne, ili barem takav dojam album ostavlja. Na primjer, prijelazi nisu dovoljno glatki, često se osjeća nesklad između dijelova pjesme, dakle, oni jesu složeni, ali kao da nisu uglancani. Možda je to jedna od čari koje nudi stvaranje glazbe više iznutra, iskreno i s manje opterećivanja, jer rezultat je više nego dobar, a energičnosti i poletnosti ne nedostaje.
Valentina Botica
