Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released 1969
Format Albumi
Vrsta / Rock / Blues
Dodano Petak, 31 Listopad 2014
Žanr Blues rock
Length 1:25:19
Broj diskova 2
Edition date 1969
Država US
Etiketa Columbia
Catalog Number KGP 6
Edition details Snimano: Bill Graham's Fillmore Auditorium, San Francisco 26., 27., i 28. 9. 1968.
Tags Columbia Al Kooper

Review

Kaže se da je istina koja nije izrečena u pravo vrijeme, na pravom mjestu i na pravi način, gora od laži.

E to se za blues nikako ne može i ne smije kazati. Jer vojska obojenih robova kojima je bilo zabranjeno razgovarati za vrijeme teških radova upravo je kroz pjesmu ili recitaciju nalazila pravi ispušni ventil, pomoću kojega je nastojala ublažiti fizičku bol, ali ujedno i pokazati koliko je njihova mentalna snaga iznad svih opetovano pretrpljenih tortura, te sasvim iskreno govoriti/pjevati o čistoj, nepatvorenoj istini – svojoj čemernoj svakodnevnici.

Ta, uvijek improvizirana vokalna međuigra učesnika kroz jednostavne situacije pitanje-odgovor, ima duboke temelje u u duhovno-himničnoj tradiciji, a koja nedvojbeno ima korijene u afričkoj kulturi.

Tako je taj, nazovimo ga predblues imao golemog i neizbrisivog uticaja na formiranje onoga što već preko pedesetak godina znamo pod nazivom rock glazba. Dakle, to opetovano ponavljanje 12 tonova u međuvremenu je preraslo u međuigru vokala i instrumenata, a improvizacija je i nadalje ostala zaštitni znak bluesa s nebrojenim nijansama „plave boje“.

Ako je blues izvorno vezan uz obojenu populaciju, onda mi se čini vrlo intrigantnim napisati par riječi o bijelcima koji su se okušali u savladavanju i ovladavanju tog naoko jednostavnog, a ipak složenog glazbenog pravca i koji su nam kroz svoje „stilske vježbe“ pokušali predstaviti vlastiti „znoj, krv i suze“.

U moćnoj britanskoj ligi blues gentlemena „igrali“ su: Jeff Beck, John Bonham, Jack Bruce, Eric Burdon, Eric Clapton, Peter Green, Mick Jagger, Paul Jones, Alvin Lee, Alexis Corner, Paul Kossoff, John Mayall, Jimmy Page, Chris Rea, Keith Richards, Mick Taylor, Rod Stewart, Graham Bond, Garry Moore i još mnogi kojima je blues bio osnovna potka u trasiranju vlastitih glazbenih avenija.

Prekooceanske snage branili su: Paul Butterfield, Dr. John, Stevie Ray Vaughan, Janis Joplin, Ry Cooder, Duane Allman, Johnie Winter… te svakako naši „junaci“.

Mike Bloomfield je (po mnogima) zasluženo svrstan među 100 najboljih blues gitarista svih vremena. Zaljubljenik u „plave boje“ svoje je emocije na poseban način iskazivao na svojim vjernim i nerazdvojnim pratiteljima, a to su bili Fender Telecaster i Gibson Les Paul na kojima je dobrano eksperimetirao s distorzijama i feedbackom.

S Elvin Bishopom pridružio sePaul Butterfield Blues Bandu, no samo kratko vrijeme, prožet nemirom kao jednom od životnih odrednica.

Iskazao se i kaosessionglazbenik; tako je njegovih ruku djelo gitarski dio na DylanovojHigway 61 Revisted. Zamoljen je od strane samog Boba za trajniju suradnju, no ionako nemirnog duha, glatko je odbija te se upušta u novu avanturu oformljujući jedan od kultnih sastava west coastscene –The Electric Flagu kojemu je vokal dodjeljen Nicku Gravenitesu.

Sastav je svu svoju dinamiku pokazao na čuvenom Monterey Pop Festivalu, jer je u to vrijeme jedina prava referenca uspjeha bila, ne dobra, već bravurozna svirka u živo.

Bend je eksperimentirao s fuzijom bluesa, soula, folka, rocka i pomalo jazza, a što nije bila rijetka pojava na tadašnjoj glazbenoj sceni. No i ta je avantura zbog neprestanog glođanja između članova brzo završila.

Drugi dio posade dvojca na pariće, Al Cooper, također je eminentno ime američke glazbene scene. Jedan je od organizatora osnutka grupe Blood, Sweat and Tears (iako nikad nije bio njen formalni član).

Poznat je po orguljaškoj roli (opet) u Dylanovoj Like A Rolling Stone, a svoje umijeće rado je dijelio s imenima kao što su: Rolling Stones, B.B.King, The Who, Jimmy Hendrix, Alice Cooper i The Cream. Zvuk njegovog Hammonda (a kojeg drugog?) prepoznatljiv je svim slušateljima koji sada imaju preko 6 banki.

Tako nastala „zločinačka“ organizacija predstavila je sve svoje najbolje trenutke na dvostrukom albumu, snimljenom kroz tri rujanska dana 1968. godine u Bill Graham's Fillmore Auditorijumu uz „malu pomoć svojih prijatelja“ Johna Kahna, Skipa Prokopa, Elvina Bishopa, Stevea Millera, Davea Browna, a kao kuriozitet valja istaknuti jednu od prvih pojava Carlosa Santane (u poznatoj Sonny Boy Williamson - Jacka Brucea i Paula Jonesa).

Zvuk Mikeove gitare kristalno je jasan, precizan te je realiziran s pravom mjerom ukusa. Na trenutke podsjeća na rane izvedbe Petera Greena, no ipak većim dijelom asocira na činjenicu da ta sola imaju sasvim jasan otisak tamno obojenih prstiju.

Alove klavijature pak konstantno osiguravaju dostojan background gitari, ponekad preuzimajući i lidersku poziciju svojim rotirajućim zvukom (inače zaštitnim znakom Hammond klavijatura) da bi u Her Holy Modal Higness zvuk odvukle u pomalo psihodelične vode.

Ovo je inače bio Mikeov pjevački debi, kojega je prošao, recimo, s dobrim uspjehom. Blues vokal mora biti sugestivan, prkosan, snažan, a njegov ipak nema sve to, ili nema u potrebnim vrijednostima.

Set lista predstavlja više-manje „klasike“ po mnogim kriterijima, pa su se tu našli, osim našeg dvojca, sljedeći autori i kompozicije: Paul Simon(Feeling Groovy), Ray Charles (Mary Ann), Robbie Robertson (The Weight), Booker T. Jones (Green Onions), Jack Bruce - Paul Jones (Sonny Boy Wiliamson), Sonny Boy Wilamson (No More Lonely Nights), Stevie Winwood (Dear Mr.Fantasy), Albert King (On Me So Strong) ...

Ovaj dvostruki album svakako predstavlja sjetni spomenik jedne ipak (po mnogim kriterijima) sretne generacije; to je iskreni podsjetnik na „ona“ vremena kad su se u dvoranama prilikom sviranja balada palili upaljači, a ne mobiteli, kada je gitarska virtuoznost predstavljala pravilo, a ne izuzetak, kad si nakon svirke u živo iz dvorane izišao ili sa štitom ili na njemu, kad se bendovi nisu krili iza danas sve prisutnijeg gitarskog „zida“ - to je pravi spomenik blues inspiracije kao nadgledane i s punim pravom odobrene od strane obojenih blues majstora.

Đorđe Škarica

Hits 620

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42