Review
U prvoj polovici ožujka ove godine objavljen je album „Sinovi & kćeri“, drugi studijski uradak grupe koja nosi naziv BOA II. Na njemu se nalazi osam novih autorskih pjesama. Vrlo vjerojatno ova vijest zagolicala je znatiželju svih koji se sjećaju grupe Boa s početka osamdesetih. S druge pak strane, tko je barem površno pratio zna da je ova grupa nestajala i pojavljivala se u raznim postavama a ova, u kojoj trenutačno djeluju, barem im je četvrta ili peta po redu, tako da bi im, matematički gledano, možda primjereniji naziv bio Boa 2 ali na kvadrat. Staru su publiku tijekom vremena najvjerojatnije odavno izgubili ali moguće je da su stekli neku novu. Stoga bi i ovaj njihov novi album koji baš i ne plijeni pozornost trebalo ipak sagledati u nešto širem kontekstu.
Sjećam se grupe Boe s početka njihove karijere onih ranih osamdesetih. Svirali su kombinaciju sinth-popa i komercijalnijeg electronic rocka, onako, reklo bi se, na tragu Roxy Musica, Petera Gabriela, Simple Mindsa ili Talking Headsa. U kratkom razmaku od osnutka do 1984. godine objavili su nekoliko albuma u okviru izdavačke kuće Suzy: „Boa”, „Ritam strasti” (1982.) i onaj „Govor tijela” (1983.). Slušao sam ih svojedobno na kazetama: melodijski su bili zanimljivi, ne samo zbog hitova „Tako lijepa”, „Milion” ili „Jer ljubav je”, već i drugih pjesama kao što su „Stol”, „Živjeti od mraka” ili „Ne odajte me sad”, a tekstovi koje je pretežito pisao Slavko Remenarić, gitarist grupe, bili su poprilično dobri. U to vrijeme nastupali su u postavi koju su činili Mladen Puljiz (klavijature, vokal), Slavko Remenarić (gitara), Igor Šoštarić (bubnjevi) i Damir Košpić (bas), pojačani pratećim vokalima i studijskim glazbenicima. Produkcija im je bila na svjetskom nivou (snimali su u švedskim studijima kod Tinnija Varge i Sjunnea Fergera) i bili pod utjecajem art rock glazbenika pa su zvukom osjetno odudarali od tada popularnih novovalnih rock bendova. Ukratko bili su svoji i drugačiji od ostalih te su ih svrstavali u okvire tzv. 'intelektualnog rocka'. Prema odabiru čitatelja Džuboksa, izuzetno popularnog a svojedobno i jedinog specijaliziranog glazbenog časopisa bivše države, osvojili su 1982. godine titulu najperspektivnije grupe. Svakako im je taj naslov dao krila, ali žestoki trogodišnji tempo nastupa i izdavanja albuma zasitio je članove grupe pa su privremeno prestali s glazbenim radom i posvetili se dovršetku svojega započetog akademskog obrazovanja. Bio je to ujedno kraj one prve, uistinu velike i perspektivne Boe koja više nikada nije uspjela istim sjajem zasjati.
Okupili su se pet godina kasnije, na inicijativu prijatelja Paola Sfecija te počeli svirati u novoj postavi koju su uz Puljiza i Remenarića popunili Sfeci na bubnjevima te Zvonimir Bučević na bas gitari. Teoretski gledano, već to je bila Boa II. s tek dva člana iz one prvotne postave. Surađujući s nizom mladih, tada neafirmiranih glazbenika kao što su Vanna, Ilan Kabiljo, Zvonimir Dusper, Saša Nestorović, Franciska Gluhak, Kruno Brezak i Mario Jajetić, udaljili su se od prvotnoga zvuka i uskoro snimili novi album „Prvi val” (1990.). Na njemu su se kao hitovi isticali "Svi tvoji poljupci" i "Stup od soli". U rujnu iste godine nastupili su kao predgrupa na prvom koncertu Davida Bowieja (Dinamov stadion 1990.) pred više od 50 tisuća gledatelja. Sjećam se toga koncerta i mogu reći da me svojim definitivno predugačkim nastupom nisu ni najmanje impresionirali.
Iduće godine im se na udaraljkama pridružio Mladen Malek koji će postati i producent grupe. U novom sastavu radili su na (prosječnom) CD-u pod naslovom "81-92", koji je uz obradu starih pjesama u novim aranžmanima sadržavao i pjesmu „Zemlja”, snimljenu za potrebe projekta "Rock za Hrvatsku" te par live snimaka. Od 1993. novi član postao je Gojko Tomljanović (klavijature) pa su iduće godine objavili CD „Kraj djetinjstva”. Niti na njemu nema ništa posebno osim one pjesme "Kao mir", prekrasnog dueta s Josipom Lisac koji je osvojio čak dvije nominacije za Porin. U to su vrijeme surađivali s drugim glazbenicima kao što su Jasna Bilušić, Dino Dvornik, Vanna i Drago Mlinarec. A nakon toga uslijedila je hibernacija u trajanju od deset godina.
Novi povratak Boe dogodio se 2004. kada su objavili kompilaciju očekivano sjetnog naziva „Kao nekad“. Na njoj su se našle odabrane pjesme s albuma „Govor tijela“, „Prvi val“ i „Kraj djetinjstva“ te instrumental "Boa constrictor" utemeljen na magnetofonskim zapisima Puljiza i Remenarića iz davne 1977. godine. Dvije godine poslije, objavili su studijski album „Dnevnik putovanja, skice ostanka“ i to u onoj postavi iz 1993. godine. Ipak, Paolo Sfeci sudjelovao je tek na jednoj pjesmi kao gost, dok je ostalo ritmički odradio novi-stari bubnjar Mladen Malek. Prateće vokale otpjevala im je Diana Maleš a kao gošća pojavila se tada popularna Vanna. Iduće su godine izdali „Best of Boa – Krug“, još jednu kompilaciju svojih najvećih hitova. Uz tridesetu godišnjicu benda objavili su sedmi studijski album pod nazivom „VII“ (2012.). Dijelom iz objektivnih a ponešto i iz sentimentalnih razloga, album je bio nominiran za Porina u kategoriji alternativne glazbe 2013. godine. Iste su godine objavili i osmi studijski album "Indigo". Na njemu su dueti s Ivanom Kindl i Massimom, a poseban gost albuma bio je Igor Geržina na saksofonu. Godine 2016. objavili su novi album „Dok glazba traje“ kao dvostruki CD, ali godinu nakon dolazi do prekida Puljizove suradnje s Remenarićem, jednim od osnivača benda, tako da bend službeno više nije postojao.
Ali, izgleda da priča Boe ovdje ipak nije stala. Dvije godine poslije snimili su album BOA II. Uz Puljiza, novi članovi benda su Luka Banić (gitara), Elvis Sršen Noa (klavijature), Branko Štrbić (bas), Frano Putica (bubanj) te Martina Banić Peterlić i Antea Žure kao prateći vokali. Uz dužno poštovanje glavnom vokalu Boe Mladenu Puljizu, možda su se trebali nazvati nekako drugačije, ostaviti Bou na miru i izgraditi neku novu priču. No, prvi potez im je bio objaviti album starih, recikliranih stvari nekadašnje Boe. Osobno, podržavam recikliranje kao oblik zaštite okoliša, ali ono što nikako ne mogu shvatiti jest nasušna potreba nekih bendova za ponovnim snimanjem starih pjesama. Tim više što su snimke originala već same po sebi kvalitetne. Tako je nekako i u ovom slučaju: svaka ponovna snimka starih pjesama Boe (unatoč istom pjevaču koji je, eto, postao jedina konstanta ovoga benda) istovremeno su nezaobilazno udaljavanje od izvornog zvuka benda i vremena koje su svojim pjesmama obilježili. Neki su ovaj potez opravdano objašnjavali kao gubitak nove inspiracije.
Ipak, par godina kasnije, Boa II. je u novom sastavu, na krilima pandemije, osmislila čak osam novih pjesama i objavila album pod naslovom „Sinovi & kćeri“, dakle svoj drugi studijski album. Rad na njemu su započeli neposredno pred početak pandemije pa im je u nametnutim okolnostima izolacije i ograničenja kretanja funkcioniranje benda kao takvo postalo neizvedivo. No, uskoro se pokazalo da Luka Banić, mladić koji svira gitare i klavijature i na daljinu funkcionira s Mladenom Puljizom kao skladateljski tandem pa su u okolnostima „novog normalnog“ zajedničkim radom napravili glazbu i aranžmane za većinu pjesama. Mladen Puljiz napisao je sam sve stihove i glazbu za čak tri pjesme.
Novi album otvara pjesma „Kristaliziran“, instant pop-hit, produkcijski sasvim kvalitetno odrađen ali glazbeno predvidiv te u konačnici sasvim prosječan. Osjećaj dosade pojavljuje se kod slušatelja već na drugoj pjesmi koja se zove „Zauvijek moja“. Unatoč jednoj sasvim lijepoj solaži, ponešto naglašenijem basu i kvalitetnim pratećim vokalima, pjesma slušatelja definitivno ne izbacuje iz cipela. Pjesma „Sinovi & kćeri“ ima prepoznatljiv zvuk Boe iz kasnijih dana ali s pretencioznim tekstom u kojem se izražava zabrinutost za buduće generacije i ona je monotona. Pjesma „Paraziti“ pokušava se obračunati s uhljebima, poznatom i sveprisutnom anomalijom našega društva. S nekim tupastim pop-soundom zvuči kao blijeda sjena Senne M. ili loša kopija Dubioze kolektiva. Ni ona ne nudi ništa novo, kao ni iduća „Neizgovorene riječi“, pjesma u rangu isforsiranih pop-pjesmuljaka koje čuješ i nakon toga ne možeš ponoviti. Možda pjesma „Absentia“ ima ponešto potencijala, tim više što se radi o duetu s pjevačem Mariom Huljevom, ali i ovo zvuči tek kao blijeda sjena Zlatana Stipišića-Gibonnija. Srećom, do kraja novog CD-a ostale su još samo dvije pjesme „Lacrima“ koja će i najemotivnije dušice ostaviti ravnodušnima te posljednja pjesma „Kvar“, priglupa disko-ironija koja niti je smiješna, niti duhovita, a s riječima „volim disco i onda kad je sklisko“ pobuđuje u slušatelju tek želju da se ishodište glazbe što prije isključi.
Na kraju, što se o ovom CD-u može reći? Ako volite onu Bou iz osamdesetih ovo nije pravi odabir za vas. S druge pak strane, lijepo je da se Mladen Puljiz aktivirao, okružio vrhunskim glazbenicima i svakako treba pozdraviti nastojanje da se krene s novim autorskim stvarima. No, cijeli projekt bi za početak trebalo preimenovati, a ideje ostaviti da malo odleže. Ipak, u šarenoj ponudi današnje glazbe moguće je da će i ova pronaći svoju publiku.
Ivan Dukić
« VII (Sedam) 
