Review
Uvijek u korak s inozemnim trendovima, uvijek moderni i sve samo ne dosadni, obični i neinventivni. Zagrebački sastav Boa najaktivniji je bio početkom 1980-ih kada je objavio tri odlična albuma nakon čega su sa scene više izbivali, a manje na binama i u klubovima bivali. Unatoč velikim pauzama u objavljivanju albuma, svakim novim izdanjem podsjetili bi da nisu nezasluženo smatrani jednim od najoriginalnijih domaćih bendova što potvrđuju i novim diskografskim izdanjem VII. Iako je statistika tu najmanje važna, zvuči gotovo nevjerojatno da je jedan ovakav bend u 30 godina postojanja objavio tek sedam albuma. Možda su mogli i više da su htjeli, no sudeći po „sedmici“ nije njima bilo do prođe niti do larpurlartizma. Ako nemaju nešto pametno za reći, radije će šutjeti i to je ispravno. U vremenima kada, kako bi to rekao Nenad Bach „svaka šuša može objaviti CD“, a da ni ne mora napustiti svoja četiri zida, lijep je osjećaj slušati toliko poetične tekstove koji u spoju s glazbom čine nevjerojatno svježi vokalno-instrumentalni uradak. Poznavatelji lika i djela ove grupe reći će da Boa nikada nije svirala ni pjevala lake note i tekstove, ostavljajući mašti na volju da misteriozno-mistične stihove shvate na više načina. Ipak, ovakva su djela, oslonimo li se isključivo na hrvatske prilike i scenu lišenu kvalitetnih pop-rock ostvarenja, prava rijetkost.
Na ovom albumu manje je tekstova koji govore o ljubavi, a više kritike na račun tuzemnih i inozemnih „pijavica“, običnih ljudi koji u svijetu globalnih korporacija i gramzivih moćnika, ostaju nevidljivi. Deset novih pjesama plus jedna ponovljena (radio) verzija produkt su Slavka Remenarića, Mladena Puljiza i Zvonimira Bučevića Buča. Uz njih, tu je još jedno ime bez kojeg ovaj CD ne bi zasjao u punom sjaju – producent Mladen Malek odlične je ideje realizirao i pretvorio ih u već sada, jedan od najboljih ovogodišnjih albuma. U čemu je tajna? U tomu da Boa zna čime raspolaže i što želi napraviti odnosno ne želi napraviti. Rekoše jednom A.B. Šimić da pazimo da ne idemo maleni ispod zvijezda i to je ono čime se vodi ovaj bend. Za razliku od većine tuzemnih novokomponiranih sastava koji smatraju da je dovoljno znati odsvirati tri akorda, nešto sitno o snimanju i osnovama marketinga i da je time stvar riješena, Boa je već u početcima imala zacrtanu drugačiju misiju. Zbog toga niti nećemo posebno izdvajati neku pjesmu jer je svaka na svoj način dobra. Bilo da je riječ o tekstovima, sviračkoj kompetentnosti, aranžmanima ili produkciji.
Kolega Dubravko Jagatić reći će da je nevjerojatno kojom energijom vidljivom u pjesmama zrače ovi 50 i nešto godišnjaci. Autorica ovih redaka reći će da stari mačci iza sebe imaju veliko iskustvo koje su znali iskoristiti, ne pretvorivši sebe u svoje sjene i ne daj Bože, „rutinaše“. Sve što znaju i godinama osluškuju, spojili su u tečnu ploču, „popločenom“ odličnom dinamikom svake pojedine pjesme s izuzetkom radijske verzije singla Imala je mraz u ustima koja je samo nepotrebni dodatak odličnom albumu.
Bojana Perhat
/
