Review
Dugo sam se, naumivši otpuhati prašinu s albuma Beatlesa, dvoumio bi li za ovu priliku pisao o "Revolver" ili "Abbey Road". Prvi je njihov zadnji čisto pop(rock) album, pola sata glazbenog savršenstva na kojem se tek naslućuju kasnije (pre)tenzije i autorska (samo)opterećenja, i kao takav više nego zaslužan izbor za prezentaciju jednog od najvećih pop(rock) sastava svih vremena u ovoj rubrici. A onda opet, uz to što je moj potihi favorit u portfelju grupe, "Abbey Road" je po još nečem poseban – ni na jednom drugom albumu The Beatles nisu zvučali tako moćno, samouvjereno. To je dokument benda koji jako dobro zna da je najbolji, da je najveći na svijetu i da su svi, baš svi ostali negdje ispod. Nažalost, a na neki način i logično, to je bio i njihov posljednji snimljeni album.
Vjerujem da sve važno o Beatlesima znaju svi koji se imalo bave glazbom ili je vole. No, svejedno... Sve očitije razmirice unutar grupe, i to pogotovo unutar autorskog tandema Lennon-McCartney (naginjanje prvog ka progresivnijim, kompleksnijim i angažiranijim rock formama, a drugog prema melodioznosti i čišćem pop zvuku, da preskočim bar sapunicu oko Yoko Ono) koje je (nevjerojatno uspješno i efektno) obilježilo zvuk epohalnog Bijelog albuma, polako, ali sigurno, guralo je najveće među najvećima u raspad. The Beatles ionako nikad nisu imali izraženog lidera ili frontmana; John Lennon i Paul McCartney briljantno su se izmjenjivali u toj ulozi. Kažem briljatno jer se čini kako su kirurški precizno znali odrediti koji je u kojem času ili pjesmi onaj pravi da bude u prvom planu (bolji poznavatelji rada grupe i poznanici čak tvrde da je sve vrijeme McCartney bio prevladavajuća figura za trajanja benda, koliko god se činilo da tu prevagu odnosi nametljiviji i ekscentričniji Lennon). Prejake osobnosti tog dvojca, dakle, više nisu mogle funkcionirati zajedno, što je presudno pokazao session s kojeg će najbolje trenutke Phil Spector preproducirati u posthumni, pomalo podcijenjeni album "Let It Be". Ono što je trebao biti povratak korijenima i jednostavnosti postalo je bojište i bend je praktički prestao postojati. Kako je ipak došlo do okupljanja pod pokroviteljstvom vjernog producenta Georgea Martina za rad na "Abbey Road" teško je objašnjivo, ali jedno je sigurno – idealniju završnicu nisu mogli ponuditi.
"Abbey Road" opet napušta ideju o povratku jednostavnosti i nastavlja – samo zrelije i kontroliranije – tamo gdje je Bijeli album stao. Podijeljen u dva stilski bitno drukčija dijela, album ispituje koliko daleko The Beatles mogu ići. I to bez psihodeličnih prenemaganja ili osobitih ekscentričnih ispada. Prva strana je, recimo, klasičnija, konvencionalnija, a krase je takvi rasni draguji kao "Something", "Come Together" i "Here Comes the Sun". Svoje priloge dali su svi, pri čemu je Harrison opet pokazao da je bio itekakav autor, jer je "Something" ne samo najljepša pjesma albuma, već i jedna od najupamćenijih u ukupnoj pjesmarici grupe. Njegova je i ne mnogo manje lijepa "Here Comes the Sun", čime je njegov doprinos albumu očito neprocjenjiv. Ringo Starr dobio je priliku iskazati se s prilično uspjelom zezalicom "Octopus's Garden", koja se pokazala puno boljom od srodne Lennon-McCartneyeve "Maxwell's Silver Hammer".
Druga polovica albuma, odnosno, rječnikom vinila, B strana, u potpunosti pripada Lennonu i McCartneyju, a nalikuje orkestriranoj sviti razlomljenoj u deset tema, od kojih se neke ponavljaju (primjerice, McCartneyjeva "You Never Give Me Your Money" ponavlja se u također njegovoj "Carry That Weight"). Utjecaj ovog dijela albuma na stvaralaštvo mnogih "progresivnih" bendova sedamdesetih je više nego očito, čime je važnost "Abbey Road" još veća. U prekrasnom "metežu" tema posebno bih izdvojio McCartneyjevu laganicu "Golden Slumbers" koja se gotovo neprimjetno pretače u zborsku, a bolno ispovjednu i duboko osobnu "Carry That Weight" – jedan od onih malih, isprva neuočljivih, a ključnih momenata u nečijem stvaralaštvu. Iako je u pitanju očito isključivo njegov rad (mada su se uvijek potpisivali skupa), ključnost trenutka ne bih pripisao samom McCartneyju već cijelom bendu, velikom, najvećem, koji je dvije pjesmice kasnije prestao postojati.
Sad razmišljam koliko je dobro što su se već tada razišli, na samom vrhuncu, stvaralačkom i komercijalnom. Doišli su do vrha kojeg nitko nikad prije ni poslije nije dosegao. Osvrnuli su se na sve to podno njih i spustili se natrag, svatko u svoju, ni izbliza tako efektnu karijeru. I nisu se pretvorili u dosadnog dinosaura i cirkus za zgrtanje novaca kao neki suvremenici koje neću spominjati, da ne ispadne da ih samo blatim. Samostalnim karijerama još su samo pokazali da ne mogu tako moćno funkcionirati jedni bez drugih, jer, ruku na srce, uz poneki kraći bljesak i usprkos komercijalnoj više-manje dobroj prođi, nisu čak ni Lennon i McCartney dosegnuli nivo koji su postavili djelovanjem u Beatlesima.
"Abbey Road", dakle... Izniman album, ponegdje čak i ocjenjivan kao inferioran kritičarskim favoritima "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" i Bijelom albumu. Naravno, sve je to stvar ukusa i sitničarenje kad pred sobom imate takva remek-djela kakva su Beatlesi nizali od "Rubber Soul" nadalje kao da im je to rutina. Već sam naveo po čemu ga ja smatram posebnim, a još bih naveo i čuvenu naslovnicu koja je ostala citiranijom i prepoznativljivijom čak i od glasovite "Sgt. Pepperove". Tek da ne previdim i to... A pitam se i kakav bi to tek album bio da su mu, umjesto što su završile na "Let It Be", pridodane "Across the Universe", "Let It Be" i "Long and Winding Road"... Naravno, nesuvisla misao, ali se tu i tamo nametne. Svaki eventualni odgovor zaslužuje samo strahopoštovanje.
Toni Matošin
« Yellow Submarine 
