Recenzije

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Siječanj 2022
Format Albumi
Vrsta Alternative/Indie Rock
Dodano Ponedjeljak, 17 Siječanj 2022
Žanr Pop-Rock
Length 38:27
Broj diskova 1
Edition date Siječanj 2022
Država Europa
Etiketa Jazz Life
Catalog Number JAZZLIFE50CD
Edition details objavljeno: 14.1.2022.; producent: Tom Dalgety; snimano: Echo Zoo Studios
Tags Tom Dalgety Blood Red Shoes Jazz Life

Review

Činjenica da živimo u neka sasvim druga vremena već je vjerojatno svima jasna. Nepredvidivost virusa kojega je stvorila znanost, a koja mu se jednako tako i ne zna na pravi način oduprijeti, iz korijena je promijenila svakodnevicu te se podmuklo uvukla u svaku poru našega globalnoga društva. Sasvim logično je da su se novonastale promjene odrazile i na stvaralaštvo umjetnika koji su oduvijek bili tankoćutni svjedoci svojega vremena. Bezbroj puta smo konstatirali da je novonastala situacija sa zabranom nastupanja potaknula glazbenike da se posvete studijskom radu. A onaj zračak nade da će svoj rad, često inspiriran novonastalom situacijom nakon širenja virusa COVID-a, nakon gotovo dvije godine čekanja ipak moći podijeliti sa svojom publikom nizom koncerata ili nekom turnejom, unatoč Covid-propusnicama, uslijed naleta novog vala opakog virusa ugasio se kao svijeća na vjetru. Jedan po jedan, otkazuju se svi najavljeni koncerti za prvu polovicu ove godine, posebno oni inozemni.

Blood Red Shoes, vatreni dvojac iz Brightona kojega čine Laura-Mary Carter i Steven Ansell, objavili su novi studijski materijal te dan poslije toga planirali započeti pomno pripremanu turneju. Prva dva koncerata u Brightonu i Londonu su se održala, a zatim su otkazali ostatak turneje koja je trebala obuhvatiti 47 koncerata u 12 zemalja, među kojima su uz Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Njemačku, Austriju, trebali doći i u Hrvatsku te ponovno zasvirati u zagrebačkoj Tvornici kulture. Veselili su se turneji na koju su trebali krenuti nakon dvije godine koliko je prošlo od njihovih posljednjih živih nastupa. Ali nevesela vijest koja je objavljena je 10. siječnja o otkazivanju turneje ostavila nam je gorak okus u ustima, jer je dokazala da je godina koja je tek počela već pokazala da je u stvari reciklirana stara, ali u novom ruhu. I tako se žalosna „igra mačke i miša“, koja se u proteklih nekoliko godina zbog pandemije odvija između glazbene industrije i publike baš onako nemilice nastavlja. Kupi ulaznicu, čekaj novi datum, traži povrat novca, zatomi razočaranje, pravi se da te nije briga i nasmij se u lice inflaciji…

A mogli smo ih, po svemu sudeći, vidjeti u jednom sasvim novom izdanju, jer novi album poprilično je drugačiji od prethodnih.

Inače, bend je nastao krajem 2004. godine, kada su Laura Mary i Steven odlučili napustiti svoje ranije bendove Cat on Form i Lady Muck te malo zasvirati zajedno. Za neki intervju su jednom izjavili da su se tako nazvali prema filmu u kojem su plesali Ginger Rogers i Fred Astaire. Ginger je imala bijele cipele u kojima je toliko vježbala plesati da su se obojale u crveno natopljenje krvlju. Pjevaju naizmjenično, Laura svira gitaru, a Steven, kao multiinstrumentalist - sve ostalo. Do sada su, dakle, objavili šest studijskih albuma: „Box of Secrets“ (2008.), „Fire Like This“ (2010.), „In Time to Voices“ (2012.), „Blood Red Shoes“ (2014.), „Get Tragic“ (2019.) te ovaj najnoviji - „Ghosts On Tape“. Osim toga, objavili su nekoliko EP-a i brojne singlice. Stilski ih nije jednostavno odrediti, jer ima ovdje primjesa post-punka, grungea, garage rocka, noise popa, stoner rocka, alternative, pa ih je najlakše staviti u onaj, sveobuhvatni pretinac indie rocka. Naravno, treba spomenuti da je Laura-Mary Carter imala i nekoliko solo-projekata.

Ako se osvrnemo na njihovu raniju diskografiju, već njihov prvijenac „Box of Secrets“ bio je odličan te ostvario zapažen uspjeh i otvorio vrata za nastupe na mnogim festivalima. Niz sljedećih albuma kritika je nešto teže prihvatila, budući je vjerojatno očekivala nešto slično prvome, ali ruku na srce, svakako je bilo među njima dobrih ideja koje je koproducirao Mike Crossey, producent mnogobrojnih bendova među kojima je i grupa Foals. Od 2014. osnovali su vlastitu etiketu pod nazivom „Jazz Life Records“ te krenuli u potpuno samostalni rad. Tako su svoj istoimeni album snimili sami, u iznajmljenom studiju u Berlinu, nakon više mjesečnog napornoga rada. Možda im je to dalo krila, jer im je idući albumi bio bolji. Upravo taj album „Get Tragic“ popeo se na treće mjesto UK Independent Albums, poznatije kao britanske indie-ljestvice, širokoga žanra u kojemu je u Engleskoj poprilično oštra konkurencija. U tih pet albuma, realizirali su vlastite zamisli, ostvarili unutarnji poticaj kojega svaki umjetnik osjeća te pridobili mnoge koji su se u njihovu radu prepoznali. Blood Red Shoes imaju svoju publiku te na društvenim mrežama čak i preko 100 tisuća pratitelja. Oni koji su bili na ranijim nastupima Blood Red Shoesa u Tvornici kulture, ne tako davne 2012. i 2014. godine, pamte ih kao silovit bend, sličan White Stripesu, u kojem Laura-Mary „prži“ po gitari, a Steven žestoko mlati bubnjeve.

Ipak, novi album već je na prvo slušanje znatno umjereniji od ranijih i, unatoč nekoliko iznimaka, bliži pop-rocku. Na njemu se nalazi 13 novih pjesama, točnije ipak deset, jer su nam čak tri: „I Am Not You“, „Morbid Fascination“ i „Murder Me“, koje su objavljene kao EP-jevi, poznate od ranije. Deset pjesama pripovijedaju priču, ispresijecane s tri kratka instrumentalna fragmenta od po pola minute, sastavljajući na taj način svojevrsni glazbeni triptih. Izgleda da se radi o konceptualnom albumu, jer povežemo li tekstove pjesama, dobit ćemo puzzle o partnerskoj vezi koja je ušla u krizu uslijed lock-downa i svih ograničenja koja su potom uslijedila. Neke pjesme je otpjevao Steven, a neke Laura-Mary pa su na taj način stvorili multiperspektivnost priče.

Prva pjesma je prkosna „Comply“ koja me instrumentalno uvelike podsjeća na Nine Inch Nails. Riječi ove pjesme („You're not keeping me safe / You're keeping control / It's quiet, it's cold /And you won't let me go outside /Taking shape / To dominate / Built me up tall / To shrink me smaller than ever…“) mogu se shvatiti dvojako: ili se radi o vezi u kojoj netko nekoga drži zatočenim, ili opisuje opću društvenu situaciju u kojoj od vladajuće strukture uslijed novih prilika živimo zarobljeni već godinama. Glazbeno, kompozicija je izrazito zanimljive gradacije: započinje laganim, melodičnim prebiranjem po klaviru kojim se stvara napet, pomalo mračan ugođaj, a nastavlja se s potmulim bubnjem popunjenim klavijaturama, napetost i očaj Stevenova glasa raste gotovo do potpune eksplozije jedva suzdržanog bijesa koji se ipak naglo smiruje s onom početnom klavirskom melodijom. Svakako upečatljiv početak albuma nastavlja „Morbid Fascination“, pjesma koja svojim noise-pop zvukom podsjeća na Garbage. Tekst se bavi problemom koji nastaje kad ona (ženska) strana uočava da ju je partner u javnosti pogrešno interpretirao. Instrumentalno, pjesma sadrži uhu prilično priljepčiv glazbeni lajt motiv. Iduća „Murder Me“ izbacuje gitaru u prvi plan, ali zbog nažalost prepitkog pop-refrena rastače se u nešto sladunjavo. Poslije prvog od tri spomenuta glazbeno-šumovita intermezza, slijedi „Give Up“, žestokog ritma i prigušenog vokala, bijesno aktualna, jer spominje zabranu izlaska iz kuće kako se ne bi dobila „bolest“. Glazbeno, posebno je zanimljiv prijelaz sa žestokog dijela na instrumentalni, obogaćen raskošnim klavijaturama. „Sucker“ i „Beggin“ dvije su nježnije pjesmice, a potom, nakon još jednog intermezza, kreće „I Am Not You“, vjerojatno najupečatljivija pjesma ovog albuma, koja u sebi sadrži toliko energije i grungea da me podsjetila na Foo Fighterse. „Dig A Hole“ pjesma je tekstualno puna bijesa i nezadovoljstva nekom vezom pa mi nježna glazba u refrenu nekako i ne pristaje uz takve stihove. „I Loose Whatever I Own“ progovara o konačnom prekidu veze, očaju koji je nastupio nakon odluke o prekidu. Nakon trećeg i posljednjeg šumovitog intermezza, kreće završna „Four Two Seven“, instrumentalno minimilastički svakako zanimljiva, a otpjevao ju je Steven. Stihovi govore o prekidu iz muške perspektive i, ukoliko se može suditi prema tekstu, nije se pomirio s odlaskom, već je, naprotiv - odlučio ostati. Pjesma odlično zaokružuje cijelu dramatičnu priču albuma koja kroz izolaciju, nesuglasice i narušene partnerske odnose progovara o društvenim posljedicama opasne pandemije. Pohvaliti treba i produkciju Toma Dalgetyja, iskusnog i nagrađivanog producenta koji je radio s grupama kao što su Pixies, Ghost i Royal Blood.

Novi album „Ghosts on Tape“ tek u nekim momentima podsjeća na „Get Tragic“, ali vjerojatno mu zbog senzibilnosti cijele priče, nedostaje čvrstine. Ipak, unatoč razrađenom i zanimljivom konceptu, odličnoj produkciji i izvedbi, nešto mi je slabiji od prethodnika. U svakom slučaju, propustili smo jedan najvjerojatnije odličan koncert na kojemu Blood Red Shoes nikako ne bi zaobišli izvedbu i svojih ranijih, vrhunskih stvari. Ali, kao i kod drugih odgođenih koncerata, treba biti optimističan i strpljiv, jer Blood Red Shoes će zasigurno doći, možda u ljetnim mjesecima kada u ime spasa turističke sezone pomalo popuste mjere pa novi valovi budu zanimljivi samo surferima. A u međuvremenu, uz ovaj njihov nov album, možemo se sjetno prisjetiti te višekratno preslušati žešće radove njihove ranije diskografije.

Ivan Dukić

Hits 388
Box Of Secrets « Box Of Secrets Blood Red Shoes Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma