Review
Najveću stanku između dva studijska albuma Adele je okončala izlaskom albuma 30. Svoje, bez ikakve sumnje, najintimnije i najosobnije ploče do sada. Kao što je i sama rekla u jednom intervjuu, dosadašnji albumi bili su svjedočanstva onoga što se dogodilo, dok je ovaj album nastajao usporedo s onim što je proživljavala pa je, u neku ruku, i album produkt onoga što se događalo u proteklih šest godina, a osobito onoga što je slijedilo u zadnjoj fazi njegove objave, razvoda od tadašnjeg supruga i oca njihovog zajedničkog djeteta.
Baš kao nikada do sada, a što je i razumljivo jer ovakve životne trenutke nije proživljavala, Adele se u albumu ispovijeda svijetu nastojeći dio svog velikog emotivnog i životnog tereta podijeliti s onim najodanijima i po četvrti put u karijeri im reći da je usprkos svemu i ona samo čovjek koji ima probleme koji su svakoj živoj jedinki poznati, probleme koje svako iskušava u svom životnom putu na ovome svijetu te ih proživljava i nosi se s njima na sebi svojstven način, na jedini način koji može i zna.
Adele je u ovih trinaest godina bila, i ovim albumom potvrđuje da to još uvijek je, psihoterapeut i motivator svim onim, prvenstveno, mladim dušama koja su prolazila životne drame iz njezinih opjevanih priča i vlastitih iskustava. Ovoga puta Adele ide dalje, gura granice emocija i slama se, pada na koljena i priznaje da joj je teško. To se najjasnije, bez uvijanja, otkriva u teškoj soul/r&b baladi „My Little Love“ gdje slušamo isječke razgovora sa sinom Angelom, kojem je na neki način ovaj album ostavljen kao trajni testament na jedno teško vrijeme kojeg je i sam bio dio, a u kojem Adele ide u ekstreme i istresa do kraja emocije pred sve dok u suzama poručuje kako se osjeća usamljeno.
Ne toliko evidentno, ali jednako efektno cijeli album provlači, bilo tekstom bilo glazbenim ugođajem, iskrene emocije. Adele je u tome poznata, Adele je na svojim iskrenim životnim i ljubavnim tragedijama i pričama izgradila čitavu karijeru, stvorila i obojila glazbeni opus i privukla supatnike među velikom bazom svojih fanova koji su našli spas u njezinim emotivnim glazbenim dnevnicima, koje je tako divno otpjevala i iz srca prenijela, baš kao što je to napravila i ovoga puta. Napravila je to i predivnim prvim singlom „Easy On Me“ kojim je efektno, baš kao što je to na prethodnom albumu napravila singlom „Hello“, najavila ovo posebno glazbeno putovanje.
Adele je oduvijek nastojala ostaviti dojam sebe kao obične, normalne (mlade) žene usprkos tome što je od samih početaka bila predodređena da postane velika i jedna od najvećih. Čak i dok se fotografira za naslovnicu Rolling Stonea bez trunke šminke, ili dok su joj spočitavali višak kilograma, ali i sada dok se glupira preko svojih društvenih kanala, kada stane na pozornicu, kada se njezin moćni, a opet tako krhki glas prolomi, ona je diva. Najveća i jedina diva nove generacije koja ima sve, pojavu, glas i stihonizački talent.
Na novom albumu divno miješa stilove (soul, jazz, pop, r&b), a opet sve tako djeluje skladno dok se pjesme prelijevaju jedna nakon druge. Da bi to tako divno i skladno bilo pred nama Adele je držala pod kontrolom sve faze nastanka albuma. Počevši od toga da je okupila tim producenata koji ju poznaju i s kojima je do sada surađivala (Greg Kurstin, Tobias Jesso Jr., Max Martin and Shellback svoj su talent utkali u 25, a sada imamo ponovno prilike uživati u njihovoj magiji na albumu 30), bilo da je odabrala nove suradnike kako ne bi bila taoc kolotečine (Ludwig Göransson i Inflo), pa sve do toga da je pod kontrolom držala njegovu sudbinu nakon puštanja u život, uspjevši, primjerice, sa Spotifyem postići dogovor da se s playera ukloni kao zadano nasumično preslušavanje albuma, argumentiravši to trudom koji je utkan u album i sastavljanje redoslijeda po kojem će se pjesme nizati stvarajući pri tom smisao i njegov prirodni tijek, onakav kakav je autor osmislio. Veliko je sve što je do sada radila pa i ova, naoko sitnica, čini veliki korak prema umjetničkoj viziji autorskog djela.
Album nam među svojih 12 pjesama standardnog izdanja predstavlja i prvo gostovanje u karijeri Adele (prošireno ima ukupno dva gostovanja). U pjesmi „All Night Parking“ posthumno je „ugostila“ američkog jazz pijanistu Errolla Garnera, koristeći njegove klavirske isječke iz pjesme „No More Shadows“. Drugo, gostovanje ono je Chrisa Stapleton u alternativnoj varijanti prvog singla s album „Easy On Me“ rezervirano za sve one poklonike kojima 12 pjesama regularnog izdanja nije dovoljno.
Mnoštvo je još dobrih momenata na ovome albumu, kao što je klavirska posveta Eltonu Johnu vandimenzionalnoj „I Drink Wine“ s elementima gospela, u kojoj Adele pjeva stihove koji su toliko karakteristični čovjeku kao živom biću, koji su toliko istiniti i iskreni, jednostavni, ali na težini dobijaju tek kada se glasno izgovore, kada se otpjevaju u ovoj moćnoj baladi:
They say to play hard, you work hard
Find balance in the sacrifice
Yet I don't know anybody
Who's truly satisfied
You better believe I'm trying (trying, trying)
To keep climbing (climbing, climbing)
But the higher we climb
Feels like we're both none the wiser (ahh)
.
.
.
Why am I obsessing
About the things I can't control?
Why am I seeking approval
From people I don't even know?
Da, mnoštvo je pjesama, detalja, trenutaka koji se polako otkrivaju kako sekunde listaju Adelin intimni dnevnik svakim mu novim vraćanjem. Adele je ponovno uspjela. Adele zna formulu i nju je pretočila u još jedno studijsko izdanje kojem će se gomile vraćati i otkrivati kako sada tako i u godinama i desetljećima koja slijede. Velika je privilegija što živimo u vremenu kada možemo pratiti njezin razvojni put od samozatajne djevojke do velike dive kakva je sada, a tek su joj 33 i mnogo toga, tek, pred njom. Za Adele niti nebo nije granica.
Dragutin Andrić
/
« 25 
