1989

Review

Ako vam se naslov album čini poznatim, to je zato što već jest poznat – zapravo je to naziv posljednjeg albuma američke superzvijezde Taylor Swift koja je njime lani potpuno pomela svjetsku glazbenu scenu. To nije nikakva slučajnost, jer Ryan Adams ne posuđuje samo naziv albuma već i sve pjesme s toga albuma – njegov «1989» zapravo je kompletni cover njenog «1989». Ako ste imalo upoznati s karijerama njih dvoje, ta ideja trebala bi vam se činiti u najmanju ruku čudnom, a možda čak i potpunom ludošću ili glupošću. Ispada da to ipak nije baš tako.

Za Taylor Swift «1989» predstavlja završnu fazu tranzicije iz superuspješne američke country zvijezde u megaturbouspješnu globalnu pop ikonu, tranzicije koja je dobrahno započela već i na njenom prijašnjem albumu «Red». Najprodavaniji je album 2014. godine, a sva 3 singla skinuta s njega, «Shake It Off», «Blank Space» i «Bad Blood» zasjela su na sam vrh Billboardove ljestvice singlova, kao i ostalih sličnih diljem svijeta. Čak su je i časopisi Forbes i People uvrstili na svoje liste trenutno najbogatijih i najutjecajnijih žena svijeta, iako joj je tek 25. Mnogi odavno hvale njen prirodni talent za skladanje i pisanje pjesama, a nije naodmet ni to što je klasična američka ljepotica. Uz sve to, na «1989» ama baš ništa nije prepušteno slučaju, pa na većem dijelu albuma koautorske i koproducentske dužnosti s Taylor dijele možda trenutno dva najveća imena iz sjene u pop svijetu, neprikosnoveni švedski hitmaker Max Martin i njegov američki dvojnik Ryan Tedder. Ako vam ta imena ništa ne predstavljaju, bit će da ste još uvijek uvjereni da pop zvijezde pišu sve svoje pjesme. Max Martin, da nabrojimo samo neke, potpisuje «I Want It That Way»  i «Quit Playing Games» Backstreet Boysa, «...Baby One More Time» i «Oops!.. I Did It Again» Britney Spears, «Fuckin' Perfect» Pink, «I Kissed a Girl», «Hot n Cold» i «Roar» Katy Perry, «It's My Life» Bon Jovija, i tako dalje i tako dalje. Popis započinje još 1995. s «Lucky Love» za Ace of Base, a trenutno je stao na «Love Me Like You Do»  za Ellie Goulding i sva 3 spomenuta singla s «1989», tako da ste u svakom trenutku posljednjih 20-tak godina neku njegovu pjesmu slušali kako se do besvijesti vrti posvuda. Ryan Tedder je mnogo mlađi pa je taj popis zasad kraći, ali već se na njemu nalaze «Apologize» i «Counting Stars» za njegove OneRepublic, «Halo» za Beyonce i  «Bleeding Love» za Leonu Lewis. Svi zajedno napravili su neku vrstu trenutno ultimativnog pop albuma kojem je nemoguće odoljeti, albuma prepunog velikih synthova i velikih beatova, savršenih melodija i nevjerojatno zaraznih refrena, koji je pod utjecajem europskog dance popa koliko i američkog r&b-ja.  I zaista, ne može se poreći da je izuzetno zabavan, lepršav, šarmantan, all killer no filler, vrlo pitak, a ni u jednom trenutku plitak, blesav ili preteciozan.

Iako oboje dijele country korijenje kao ishodište svojih karijera, Ryan Adams nalazi se na sasvim suprotnom kraju glazbenoga spektra. Poznat je znatno manjem broju ljudi, kao intovertirani i introspektivni singer-songwriter, miljenik indie alt-countryja i svih Werthera i Wertherica svijeta. Ima već 14 albuma vlastitog materijala iza sebe i nijedan od njih apsolutno ničime ne sugerira da bi mu baš hit album neke pop zvijezde mogao predstavljati inspiraciju. Također, koliko god osobno smatram Taylor Swift talentiranom i zabavnom pojavom i njen uspjeh potpuno zasluženim, toliko Ryana Adamsa smatram neusporedivo superiornijim umjetnikom, a nikako zabavljačem. Ipak, to se zaista dogodilo, zbog više razloga koje Adams spominje u intervjuima, prvenstveno prijašnje kratke suradnje s Taylor Swift koja ga je impresionirala lakoćom i brzinom osmišljavanja melodija i tekstova, te osobnog kriznog perioda koji je slijedio njegov razvod. Također navodi Smithse kao vječnu inspiraciju, a «1989» kao album u kojem je između redaka pronašao i prepoznao određene emocionalne parelele i s njima i s trenutnom vlastitom životnom situacijom. Ovo sa Smithsima, moram priznati, baš i ne razumijem u potpunosti, ali ako on tako kaže...

Njegov «1989» tako predstavlja potpunu reimaginaciju i rekreaciju svih pjesama. Iako zadržava izvorne melodije i u velikom dijelu izvorne tekstove, cijeli album dobiva potpuno novo glazbeno ruho i potpuno novi emocionalni podtekst. Tako već uvodna synth dance poskočica «Welcome to New York» o uzbuđenju i oduševljenju melting potom ljudi, želja, boja i ritmova u Adamsovoj verziji postaje himna ceste koja vodi novom početku u springsteenovskom, E-Street stilu. «Blank Space» prevedena je na akustičan jezik i možda najbolje pokazuje kako su njegova gitara, specifični upečatljivi vokal i fini aranžman dovoljni da svaku pjesmu pretvore u moćnu baladu. Tako prazan prostor prestaje biti mali višak vremena Taylor Swift kojeg će ispuniti usputnim zabavnim hook-upom pa što bude i postaje Adamsova velika rupa u srcu koju će ispuniti kompliciranom romansom koja će ga ili zauvijek usrećiti ili totalno uništiti. Slično je i s ostatkom albuma – Adams uglavnom čisti i skida produkcijsku polituru do kostura i ostavlja pjesme golima i bosima, samo s gitarama i klavirom, izvlačeći tako suptilnosti i nijanse prekrivene šljokicama, bilo da se radi o posebno interesantnoj pjesničkoj slici ili stihu, lijepoj melodijskoj liniji, osjećaju koji nije dobio prostora da se probije do površine. Zato su možda u njegovoj obradi najbolje upravo one pjesme koje ne zauzimaju centralno mjesto na originalu, kao što su «Wildest Dreams», «This Love», «I Know Places» i «Clean», pjesme koje su i u negativu zamišljene kao jednostavne, klasično strukturirane, melodične ljubavne pjesme i u kojima je najlakše pronaći neku dodirnu točku između njih dvoje, a pomalo su nezgrapne one u kojima im se stilovi i svjetonazori najviše razilaze, kao što su «Style» i «Shake It Off».

U globalu, iako album za Ryana Adamsa ne predstavlja nikakav poseban odmak u zvuku, ono što ga uzdiže iznad puke zanimljivosti je činjenica da zaista drži vodu, koherentan je i začudo, ne bi baš dala ruku u vatru da bi netko u njemu lagano uspio prepoznati tuđe autorstvo. To je u jednakoj mjeri veliko priznanje originalnim autorima kao i Ryanu Adamsu koji njime pokazuje sav svoj kameleonski, širok, raznolik i bogat talent, dobro se snalazeći na dosad za njega neiscrtanom teritoriju. Iako nije toliko zabavan kao original, Adamsov «1989» je s druge strane ugodno melankoličan i sjetan. Koji ćete odabrati u najvećoj mjeri ovisi upravo o vama, o vašim glazbenim preferencijama, možda o godišnjem dobu, možda o tome je li dan sunčan ili oblačan, a možda čak i o vašem karakteru. Osobno, iako bih često voljela biti u stanju gledati svijet iz easy-going perspektive jedne pop dive, pravo je prokletstvo što mnogo bolje razumijem zakučaste umove Adamsovog tipa. S druge strane, možda ništa od toga ni nije previše bitno – dobra pjesma je dobra pjesma, a takvima «1989» jednostavno ne oskudijeva.

Danaja Glavičić