Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Transfixiation


Bookmark

Data

Released Veljača 2015
Format Albumi
Vrsta / Indie rock / Noise pop / Alternative/Indie Rock / Shoegaze
Dodano Petak, 30 Listopad 2015
Žanr Rock
Length 39:14
Broj diskova 1
Edition date Veljača 2015
Država UK, Europa i SAD
Etiketa Dead Oceans
Catalog Number DOC099
Edition details objavljeno: 17.2.2015.; produkcija: A Place To Bury Strangers i Emil Ronzone Nikolaisen (pjesme: 5 i 7); snimano: Death By Audio
Tags Dead Oceans A Place to Bury Strangers Emil Ronzone Nikolaisen

Review

Na 30-tu godišnjicu kultnog albuma ‘Psychocandy’ Jesus&Mary Chain, žanr prozvan noise nikako ne može biti zastrt u navali svih onih za uho pitkijih grana popularne glazbe. Boje jednog od rijetkih podžanrova rocka koji nikad nije ‘očešao’ mainstream (osim možda u vidu gore spomenutog sastava) ove godine brani i četvrti album njujorških ‘kaotičara’ A Place to Bury Strangers, ‘Transfixiation’, njihov drugi izdan za diskografa Dead Oceans.

Shvatljivo je što novi uradak APTBS zvuči strukturiranije od svojih prethodnika. Ipak, ‘mozak’ i jedini stalni član grupe, Oliver Ackermann, te je ‘popičnije’ stvari gurnuo na prvu polovicu albuma, dok kasnije slijedi niz tipičnih bučnijih brojeva. Posebno se to odnosi na trojac na kraju: ‘I’m So Clean’, ‘Fill the Void’ i ‘I Will Die’, koja jedina na albumu zvuči onako kako vjerojatno zvuči i na nastupima.

Uvodna ‘Supermaster’ se razmeće efektima ukradenim od svojih kolega post rock branše, ‘Straight’ malo baca na američki proto punk prve polovice 70-ih, a ‘What We Don’t See’ bi mogla proći kao power pop makne li se bučni zid gitarskih pedala. Kod prvog slušanja se nakon ove tri-četiri pjesme čini kao da su se APTBS malo ‘prodali’ i da nedostaje onog bučnog ‘šmeka’ koji ih je dosad krasio. No, album nakon toga lagano iznenađuje različitošću: ‘Deeper’ ogreza u industrial vode, a ‘Lower Zone’ je gotovo opuštajući instrumental začinjen orijentalnim tonovima. Najbolji trenutak na albumu uvjerljivo je ‘We’ve Come So Far’, gdje ima gotovo svega dosad nabrojanog: u dobroj mjeri popa, malo buke, malo kaosa te zavodljive kombinacije Ackermannovog glasa i (meni) nepoznatog ženskog vokala.

Stihovi nikad nisu bila jača strana ove grupe, no na prvom mjestu su im ionako bučne gitare i frenetični ritam kojim upravlja njihov posljednji bubnjar Robi Gonzalez. Okvir u koji Ackermann smješta svoju liriku može se prepoznati već po nazivima pjesama, koji reflektiraju očaj, nezadovoljstvo, živčanost, ali često i rezignaciju, kao da se želi poručiti: ‘ma idemo samo proizvesti što više buke i sve će biti ok s nama’...

Nije jednostavno ocijeniti ‘Transfixiation’, no smatram kako ga se može svrstati uz bok za mrvicu superiornijem ‘Exploding Head’, najboljem uratku benda. Strangersi se drže laganog eksperimentiranja kako se ne bi iz godine u godinu sviralo jedno te isto, no ostaju vjerni sami sebi i publici koja i dalje zna što može očekivati na nastupima APTBS. Zagreb će uskoro moći provjeriti koliko su napredovali od posljednjeg gostovanja kod nas prije dvije godine.

Filip Katić

Hits 1321

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42