Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Studeni 1980
Format Albumi
Vrsta / New Wave / Post-punk
Dodano Srijeda, 17 Rujan 2014
Žanr New Wave / Novi val
Length 47:21
Broj diskova 1
Edition date Studeni 1980
Država UK
Etiketa CBS
Catalog Number S CBS 84549
Edition details Producent: Chris Hughes
Tags Chris Hughes CBS New Wave

Review

Rezultati križanja ili spajanja različitih pojmova ili stanja često dovedu do apsurdnih i besmislenih oblika ili pak izraza za koje je Mičurinovo križanje običan „mačji kašalj“
Pokušajmo tako zamisliti na što bi li dovelo sparivanje dosade s glazbenim kritičarom. Opće je poznato kako je dosada „bolest“ sretnih ludi; nesretni se nikada ne dosađuju jer su, za razliku od sretnika, (u našem primjeru zastupanim glazbenim kritičarima) odviše zaposleni. Nadalje, baviti se glazbenim kritikama podrazumijeva bavljenje zanatom za kojeg je potrebno više zdravlja nego duha, više rada nego sposobnosti, više navika nego dara.

Pitam se je li kritika postavila na tron glazbenog Olimpa imena poput Pink Floyd, Led Zeppelin, U2 itd… ili je to bio prosječan puk, legije običnih ljudi koji su s lakoćom prepoznali unikatne vrijednosti. Nebrojeno puta se dokazalo kako je kritika u njenim vječnim naporima da prepozna kovače lažnog novca u umjetnosti (čitaj glazbi) iz opticaja izbacila i one prave. A ništa neobično, obzirom da je kritičar osoba koja će autoru kazati kako bi njegovo djelo trebalo izgledati – samo kad bi on to znao.

Tako se iz takvih stanja umova i mogla stvoriti kovanica kao „novi romantizam“.

„Novi romantizam“ (pitam se što je bilo sa starim, ha,ha) glazbeni je ogranak tada sveprisutnog New Wave pravca nastalog u Velikoj Britaniji osamdesetih kao svojevrsni odgovor discu i punku . Bilo bi točnije kazati kako se taj pojam najprije prikačio modnoj sceni punoj šarenila, šminke, ludih frizura, nevjerojatnih kostima uglavnom na ili preko granice kiča, a sve to se naslonilo na nova lica na glazbenoj sceni. Čvrsti dokaz tome je i upletanje Viviene Westwood, britanske modne ikone.

Je li vam nešto od ovoga poznato?

Naravno da je, sve to bilo je prisutno i prije pojave novih romantičara u liku i djelu nezaobilaznog Davida Bowiea ili pak Roxy Music, ili pak pomalo zaboravljenog Marc Bolana.

Novi romantizam se kao nerazdvojni sudionik postpunk ere sveo na otvaranje jedne nove stranice u ionako bogatoj enciklopediji britanskog popa, sa najznačajnijim predstavnicima: Duran Duran, Clasic Nouveaux, Spandau Ballet, te Adam (pravim imenom Stuart Leslie Goddard) i njegovi mravi. Brižljivo isplanirani image njihovih gusarskih kostima djelo je starog mačka Malcolma McLarena, čiji je primarni zadatak bio redefiniranje njihovog dotadašnjeg, očito neuspjelog imagea. Vizualni rezultat očito je bio dobar podsjetnik na ono što ćemo kasnije s odobravanjem gledati u franšizi Pirati s Kariba.

Njihov drugi po redu album, a ujedno i najuspješniji kupio sam izričito zbog činjenice što me na prvo slušanje privukao iskonski zvuk Afrike, direktna asocijacija na gorde crnačke ratničke pohode plemena Masai u kojima bi se od zvuka demonskih bubnjeva i bojnih pokliča njihovim europskim protivnicima ledila krv u žilama. Za uspjeh ovog albuma (prvo mjesto na ljestvicama u UK) bio je zaslužan novi gitarist Marco Pirroni, na kratko vrijeme član Siouxie and the Banshees, a koji je zajedno s Adamom autor cjelokupnog materijala.

A što je to napisano?

Svakako na prvo slušanje zanimljiv rukopis, svojevrsni spoj dominantnih udaraljki dvaju bubnjara (često se spominju tkz. burundi bubnjevi, iako mene osobno podsjećaju i na one indijanske), te ravnopravno raspoređenog zvuka gitare poznatog iz špageti vesterna, kojima je glazba Ennija Morriconea dala u startu prepoznatljivu dimenziju. Sve je to podmazano Adamovim, pomalo distorzijskim pjevanjem, te višeglasnim grlenim pjevanjem, bolje kazano glasanjem kojim su se američki crvenokošci socijalizirali oko logorskih vatri. Ima toga još; tako se povremeno mogu čuti Pirronijevi rockabilly riffovi nalik onima koje su etablirali Duane Eddy ili Hank Marvin.

Pirroni se ne libi kazati kako su ustvari pokrali što su mogli, ili bolje kazano što im se svidjelo. Zvuk mutirajućeg disca, zvuk bubnjeva kao iz vojnog limenog orkestra, aboriđinsko gunđanje, sve to je ukalupljeno u ovaj uradak koji je iz prve pronašao zavidan broj konzumenata, a s tom se činjenicom lako dolazi do vrha ljestvica. Svaka konkurencija stvara određeni nivo straha ili nelagode, no Adam je sa svojim društvom beskompromisno i samouvjereno naglavačke uletio u sam vrh tadašnje britanske glazbene scene. Ne libi se to iskazati i u stihovima iz Dog Eat Dog: You may not like the things we do, only idiots ignore the truth. It's easy to lay down and hide. Where's the warrior without his pride.

A svoj obračun s disco erom uz malo samoreklame izrazio je u Antmusic: So unplug the jukebox and do us all a favour. That music lost its taste, so try another flavour – „Antmusic“

Svojevrsno ludilo za njihovom pojavom, pa recimo i glazbom, djelo je sve prisutnih medija (MTV, BBC) koji su uporno pumpali interes za novim licima. U okrutnom rock – poker svijetu ušli su ipak s prosječnim kartama, splet okolnosti ostvario je za njih skoro glavni zgoditak.

Slušajući danas ovaj uradak, nikako da se oslobodim i utiska prvih slušanja od prije 20 i kusur godina: OK, tri su kompozicije (otvarajuća Dog Eat Dog, Antmusic i naslovna Kingd Of The Wild Frontier) koje nose breme cijelog uratka, ujedno su to i tri singla koja su očito regrutirala njihovo sljedbeništvo, no što je s ostatkom materijala kojem se naočigled gubi i kvaliteta i uzbudljivost. Takva silazna putanja bila je ustvari i realni pokazatelj trajanja interesa za ovaj bend, koji se nakon objavljivanja slijedećeg albuma, ustvari blijedom kopijom prethodnika - ubrzo raspao. Uvijek hiperaktivan i okrutan rock cirkus nije ih stavilo u beneficirani položaj iz kojeg su mogli palamuditi bilo što i to u opetovanim ciklusima ,a da se to kao kod nekih „veličina“ smatralo genijalnim, iako je to, istinu za reći dobrano znalo zaudarati na crkotinu. Svojih 5 minuta iskoristili su na najbolji mogući način, svoj rukopis su ipak uspjeli ugurati u 500 najboljih albuma svih vremena. Pametni znaju da o ukusima nema smisla raspravljati.

Interesantan podatak vezan za ovaj uradak bio je iskreni interes samog kralja popa za način kako su snimili zvuk bubnjeva.

A još interesantnije je bila činjenica kako su ovaj uradak u svojim kasnijim glazbenim ekspresijama uredno citirala slijedeća imena: Suede, Blur, Robbie Williams, Slipknot, Marylin Manson.

Pojedine kompozicije doživjele su kasnije svoje covere, među kojima se izdvajaju Antmusic, duel Adama i Leroy Thorhilla iz Prodigya, te No Doubt cover njihove Stand And Deliver s trećeg albuma.

Njihova nedvojbena, ali kratkotrajna upornost potpomognuta medijima ipak ukazuje na pomalo pionirski učinak ovog albuma za kojeg je sam Adam kazao kako ga smatra posljednjim čavlom zabijenim u lijes u kojem je punk pokopan.

A izgleda da je to bio i posljednji čavao u njihovoj karijeri.

Đorđe Škarica

Hits 1186

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42