Break Up

Od Mannove Smrti u Veneciji do dana današnjeg nitko nije uspio tako dojmljivo zračiti tupilom kao Scarlett, i zbog toga će ona kod mene uvijek imati kredita na bacanje, makar objektivno spadala u kategoriju dosadnijih holivudskih glumica, makar snimila neki preloš cover Toma Waitsa i makar za uspjeh ovog zaostalog bisera iz 2006. bio ipak najzaslužniji Peter Yorn iz švedske grupe Peter, Bjorn and John (morate se sjećati beata iz Young Folks!).

 

Priča s Murrayem negdje u Tokiju nije se ponovila i vjerojatno nikad neće, ali ovaj album definitivno odražava iste vrijednosti u kojima se ljudi spajaju i razilaze bez mnogo suza i srušenih svjetova, kao da se radi o najjednostavnijim kemijskim procesima. U svakom slučaju, moderna priča o razlazu bez mnogo žaljenja i sa svim mogućim olakšanjem koje jedan takav razvoj situacije može nuditi – to bi otprilike bio Brake Up i upravo tako nekako zvuči. To što Scarlett zapravo ne zna pjevati u potpunosti ćemo zanemariti.

 

Yorn je zato svoj zahtjevniji dio posla odradio odlično, taman s onoliko ritma i melodije koliko je potrebno za stvaranje ležernog pop ambijenta kojem se Scarlett uspjela sasvim nenametljivo prilagoditi, već po osjećaju. U prvim brojevima omjer je idealan, zapravo sve do napaćene pjesme I Am The Cosmos koju glumica preuzima u potpunosti, ali kako nas posljednja dva broja opet vraćaju na pravi put baršunastih tonova i akustične gitare, ovaj jezoviti uljez ne treba uzimati previše k srcu. 

 

Da budem iskrena, spoznaja da album broji tek osam pjesama na kraju me čak razočarala (što je inače za mene rijetkost). Scarlett i Yorn uspjeli su, naime, posložiti zaista slušljivu cjelinu koja nije ni banalna niti pretenciozna, koja u sebi sadrži sasvim dovoljno svega, i koja, što je najbitnije, posjeduje čudno terapeutsko djelovanje za sve koji su upravo shvatili kako je došlo vrijeme da krenu svojim putem.

 

Marina Vukman