President Yo La Tengo / New Wave Hot Dogs

Review

Danas najdostupniji kao jedinstveno CD-izdanje, drugi i treći album Yo La Tengo predstavljaju jedan od najljepših primjera bendovskog tranzicijskog djelovanja. "New Wave Hot Dogs" iz 1987. i dvije godine mlađi "President Yo La Tengo" svjedoče glazbenu priču u polaganom grananju, odnosno, ako ćemo se koristiti pričom kao okvirom, strpljiv prijelaz iz prologa kakav je bio "Ride the Tiger" u zaplet kakvog će tek donijeti nadolazeći albumi. Čak posebno kao jedinstveno izdanje – iako, na žalost, ne i posloženo kronološki – ovi albumi, iako različiti, djeluju u ovakvom kontekstu kao kompaktno i zaokruženo djelo majstora koji samo što nisu postali i pravi meštri od zanata.
Odlaskom gitarista Davea Schramma, koji je bio iznimno važna figura u oblikovanju zvuka "Ride the Tiger", Ira Kaplan kao kapetan broda brzo je morao preuzeti stvar u svoje ruke i u tom segmentu. Zato "New Wave Hot Dogs" zvuči tako zaigrano, čak raznoliko i entuzijastično. Već je uvodna "Clunk" zatresla novom živošću i žestinom, i to upravo raspoloženom gitarom koja kao da je htjela na prvu napraviti jasan iskorak u odnosu na prethodnu zbirku. A upravo će galantni skokovi s ovakvih žestica ("House Fall Down", pršteća "Let's Compromise", zaključna "The Story of Jazz") do nježnijih, folk-rocku bližih komada Kaplanove pjesmarice, poput predivne "Did I Tell You", označiti dinamiku albuma koji je svjestan da na zrelost treba čekati i da nema potrebe za žurbom. Tako će čeprkanja po obrascima nezavisnog rocka osamdesetih poput, primjerice, "Lewis" odmah dobiti svoju stidljivo lijepu ekstenziju kakva je instrumentalna minijatura "Lost in Bessemer", a u paketu se možemo počastiti i niskokaloričnom slasticom kakva je obrada tada još službeno neobjavljene pjesme Velvet Undeground, "It's Alright (The Way That You Live)". Sve u svemu, na svom drugom albumu Yo La Tengo su prije svega postigli iznimnu dinamičnost koja ovu zbirku čini trajno uzbudljivom i posebno intrigantnom pri sagledavanju rane faze razvijanja benda.
"President Yo La Tengo", na ovom CD-reizdanju, kako sam već naznačio, postavljen na prvo mjesto (što, doduše, funkcionira prilično dobro s obzirom na sadržaj i samo otvaranje), bilo je pak novo širenje područja djelovanja, i to opet malim, a uočljivim koracima. Distorzirani gitarski loop otvarajuće "Barnaby, Hardly Working" odveo je bend izvan matrice koju su prigrlili na prethodnim izdanjima, a pjesma je već sama po sebi, iako je tražila prepravljanje već na idućem albumu benda, jedan od vrhunaca rane kajdanke Yo La Tengo. Zvuk na "President Yo La Tengo" i inače je gušći, zahtjevniji i manje predvidljiv, a sam album vrlo efektno zaokružen usprkos čak dvije nove verzije instrumentala "The Evil That Men Do" s prvijenca "Ride the Tiger", od kojih je jedna kaotični desetominutni polueksperiment. No, "Orange Song" i "Alyda" sjajno su središte zbirke, prva žestoki gitarski pop, a druga (opet) na folk-rock naslonjena ljepotica fino obojena vokalom Georgije Hubley koji iz pozadine maštovito nadopunjuje Kaplanov grublji glas. Pridodamo li tome i hrabru obradu jedne od najljepših manje isticanih pjesama Boba Dylana, "I Threw It All Away" s country-albuma "Nashville Skyline", očito je kako imamo pravi mali klasik s jasnim uputama za svoje dične nastavke.
Inače, ovo izdanje na kraju uključuje i zanimljivi rani singl (samo A-stranu), "The Asparagus Song" iz 1987., na kojem je gitaru još svirao Dave Schramm, čime predstavlja zaokružen arhivski materijal. U retrospektivi, time je zaokružena i najranija etapa djelovanja Yo La Tengo, benda koji nas je svojom kvalitetom, afinitetima i načinom rada razmazio kao malo koji bend tako dugog staža.

Toni Matošin