Review
Mnogi od velikih albuma kojima smo još donedavno "tepali" pridjevima poput "suvremeni" ili "recentni" ovih mjeseci i godina slave obljetnicu mjerljivu u desetljećima, ali i terminima koji obuhvaćaju "neugodnu" riječ stoljeće. Tako će kroz ovu godinu sve ono što se događalo naoko još bliske 1990. bilježiti četvrt stoljeća postojanja i baš tu sada smještamo mali, samozatajni biser rane faze rada Yo La Tengo, jednog od istinski značajnih bendova koji nas pak desetljećima cijelom niskom albuma uveseljavaju bez imalo pompe i istaknutih naslova, gotovo neprimjetno. "Fakebook" je, s cijelim nizom obrada tuđih, ali i vlastitih pjesama, bio i ostao njihov najumiljatiji, najumjereniji i najmanje tvrdoglav album, jedan od onih kojima ćete se vraćati nešto rjeđe, ali svaki put s nostalgičnim uzdahom i mišlju kako bi to trebalo raditi češće. I ne, nije ovo najava njegova prigodnog reizdanja ni otkopavanja zaostalih snimaka; ova trojka iz New Jerseyja se 25 godina kasnije umjesto prepakiranja odlučila na – povratak.
Doduše, zavidna je doza nepoštenja u takvom tretiranju "Stuff Like That There", jer ono što će se odmotavati kroz njegovih četrnaest pjesama prije svega je nastavak priče o bendu istančana ukusa, ali i opsežnog znanja o povijesti rock i pop glazbe. Taj gotovo štreberski pristup Yo La Tengo od svih je njihovih albuma – ne samo "Fakebook" – pravio male enciklopedijske stavke, a ujedno i gradio zasebnu, samo njihovu, prepoznatljivu poetiku. Nikad "subverzivni", a uvijek znatiželjni; nikad egoistični, a uvijek svojeglavi; nikad "glasni", a uvijek spremni na nove sonične avanture. "Stuff Like That There" podsjetnik je na spomenuti dragulj iz 1990., ali i nastavak prethodnih mu albuma, sjajnih "Popular Songs" i "Fade", kojima su iznova ekonomizirali svoju glazbu, učinivši ih jednostavno i neopterećeno odličnim albumima.
Devet je obrada ovdje, u rasponu od glasovite balade legendarnog Hanka Williamsa, "I'm So Lonesome I Could Cry", do, primjerice, pomalo stršeće "Friday I'm in Love" precijenjenih The Cure. No, prava pokretačka snaga albuma su posezanja za manje poznatim stranicama pjesmarice popularne glazbe. Izrazito brižno satkana obrada pjesme "Before We Stopped to Think" benda The Great Plains možda najbolje svjedoči o čemu pritom govorim, ali nije daleko i možda još zarazniji low-key "Automatic Down", inače obrada pjesme Yo La Tengovih zemljaka iz Hobokena, psych-pop sastava The Special Pillow. No, prepustite li se posve ovom albumu, svako će vam novo slušanje otvarati nove favorite, nove ljepote u mekoći Kaplanove gitare ili nove slojeve tople sugestivnosti vokalnih dionica njegove supruge Georgije. Posezanje u vlastiti katalog svodi se na tri pjesme i sve tri su zgoditci savršeno utkani u nježno tkivo albuma: još relativno svježa "All Your Secrets" s albuma "Popular Songs", "The Ballad of Red Buckets" s "Electr-O-Pura" i "Deeper Into the Movies" sa središnjeg im albuma iz devedesetih, "I Can Hear the Heart Beating as One", ovdje su obnovljene ljepotice, pažljivo retuširane i prilagođene novoj cjelini, ništa manje izazovne i istražujuće, a opet posve nenametljive i bez afiniteta da zasjene svoje novo društvo.
Dvije posve nove autorske pjesme također su odlični dodatci kajdanci benda – i "Rickety" i "Awhileaway" zvuče kao naklon svima, poznatijim i manje znanim imenima, od kojih su ovom prigodom Yo La Tengo posudili nadahnuće. I tu opet dolazim do starog zaključka kad je u pitanju "tajna formula" ovog benda: posve zatomivši autorski i izvođački ego, oni su svom glazbenom entuzijazmu dali krila za najviše dosege, nikad u nekakvim revolucionarnim misijama i srodnim im pozama i šminkeraju, već uvijek u službi glazbe u najširem im zamislivom zamahu. Podsjetnik na album koji je obilježio početak njihove karijere tako je tipično njihov način da kažu kako su dugo – već trideset godina – tu, a da pritom u tom njihovu činu nema ni tragova botoksiranju svoga rada ili bilo kakvom forsiranom "prijateljskom uvjeravanju". "Stuff Like That There" nagradit će prvenstveno najvjernije i najupornije, ne otkrivajući sve svoje adute na prvu, pa ni na drugu ili treću; nesavršen i donekle nezaokružen, on je namjerno takav i baš takav najljepša je garancija svojih potpisnika da ćemo, godištima usprkos, čuti još mnogo toga lijepoga iz njihove marljive radionice.
Toni Matošin
/
« Fade 
