Review
Poput prvog albuma Films (2012), najnovije instrumentalno studijsko izdanje ovog komornog akustičnog benda nije ništa manje dosadno, predvidljivo i klišeizirano, što je zapravo vrlo neobično za jedno izdanje izdavačke kuće MoonJune koja je postala prepoznatljiva i cijenjena po avanturističkim fusion/prog/avangardnim i ostalim teško kategorizirajućim albumima. Da podsjetim, Yagull je njujorški projekt Beograđanina Saše Markovića koji već godinama živi u SAD-u. Kai je snimio sa svojom ženom, solidnom klavijaturisticom i glazbenom terapeutisticom Kanom Kamitsubom, no na pojedinim kompozicijama sudjelovali su i gosti, od kojih su vjerojatno najzanimljiviji Dewa Budjana, Anthony Mullin (Blackfires) i Beledo. Osim što je koautor većine stvari, Saša je producirao i snimio album sastavljen od dvije prerađene kompozicije s ranijeg albuma, osam novih i dvije akustične obrade, „Burn“ (Deep Purple) i „Wishing Well“ (Free). Ako izuzmem nisku energiju, generičnost kompozicija i sterilnu produkciju, jedan je od najvećih problema albuma Sašin ni po čemu poseban, gotovo amaterski stil sviranja i jeftin plastični zvuk klasične gitare za čije sviranje poslije Paca de Lucie treba imati više nego dobre razloge. U konačnici, Kai je prosječno djelo sastavljeno od pitkih, lako slušljivih ali neinventivnih i zaboravljivih instrumentala s minimalnim jazzerskim, country i rockerskim elementima, koje može imati funkciju kao neupadljiva i ugodna glazbena pozadina u određenim prigodama poput domjenka ili u najboljem slučaju kao djelomična glazbena pozadina u nekom filmu.
Ljubiša Prica