MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Red Planet

Bookmark

Data

Released Lipanj 2020
Format Albumi
Vrsta Instrumental Rock / Progressive Rock
Dodano Srijeda, 14 Listopad 2020
Žanr Pop-Rock
Length 55:24
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2020
Država Europa
Etiketa R&D Media / Madfish Music
Catalog Number MFGZ070CD
Edition details objavljeno: 19.6.2020.; producent: Rick Wakeman i Erik Jordan; snimano: 2019. - 2020. - The Sunflower Studio, PWL Studios, Shabby Road Studio i The Windmill Studios
Tags Rick Wakeman Erik Jordan R&D Media Madfish Music

Review

Nakon punih 17 godina gorljivi pobornik konceptualnih albuma („The Six Wives Of Henry VIII“; „Journey To The Centre Of The Earth“; „King Arthur And The Knights Of The Round Table“ ) vratio se na glazbenu scenu, s još jednim, očekivano, konceptualnim albumom.

Rick Wakeman, čarobnjak na klavijaturama, uz Keith Emersona najviše je zaslužan za promoviranje i korištenje cijelog arsenala klavijaturističkih trikova i zvukova, svojim je prelaskom iz grupe The Strawbs u Yes iste odvukao u same vrhunce tehno rocka ili flash rocka, za kojeg postoji i ne baš simbolično mišljenje o prenapuhanosti, hladnom tehnicizmu i pretencioznosti, što su Yes nepobitno dokazali u kasnijim fazama svog stvaralaštva.

Crveni planet je zbog svojih brojnih prirodnih misterija (najviši ugasli vulkan u cijelom Sunčanom sustavu, dva i pol puta viši od Mount Everesta, jaki vjetrovi koji podižu prašinu do 50 km uvis, udubina Argirska ravnica s promjerom od 1000 km, sustav kanjona dug preko 2500 milja) kroz razne je sadržaje sve više i više prisutan u razmišljanjima, ekranizacijama, čak i vrijednim naučnim istraživanjima, pa i nije neko čudo što ga je Wakeman odlučio dodatno kolorirati i obogatiti svojim prepoznatljivim notama.

Ovom prilikom društvo (The English Rock Ensemble) prave mu : Dave Colquhoun na gitari, Lee Pomeroy na basu – svirao s ELO, Yes, Take That,Steve Hackett i Ash Soan na bubnjevima – svirao s Marianne Faithfull, Lisom Stansfield, Belindom Carlisle).

Za ovaj album je sam Wakeman kazao da mu je ovo najbolje što je napravio unazad mnogo vremena, stoga idemo to provjeriti.

Prvi teški zvukovi u otvarajućoj „Ascraeus Mons“ uvijek mističnih crkvenih orgulja nagovješćuju povratak vintage glazbenog izričaja, čistokrvnih prog zvukova pomalo zaboravljenih, ujedno i prisutnih kroz brojne suvremene oponašatelje ponekad upitne kvalitete, a sve začinjeno ženskim vokalima, solidnom, nenametljivom pratnjom ostatka benda sa dobro umetnutim gitarskim solom , pamtljivom harmonijom obogaćenom neforsiranim zvukovima Mooga. Osamdeste godine su se vratile u velikom stilu.

„Arsia Mors“ pomalo „zaudara“ na Yesovce, točnije na partiture s Wakemanovog prvijenca, no naredno slušanje nepobitno dokazuje da je u pitanju rukopis Rick Wakemana, a nisu ponekad preforsirani, sterilni zvukovi Yesovaca. Iznenađujuće, s ukusom umetnut je „dvoboj“ akustične gitare i sintetizatora za trenutke smirenja koji se izmjenjuju sa solidnim bržim momentima, gotovo savršena konjugacija. Pošteno odsviran epilog prepušten je opet akustičnoj gitari, stilski slično najranijim radovima King Crimsona ili Davida Gilmoura. Slojevita kompozicija, nešto najbolje iz radionice pravog majstora klavijatura koji se ne boji trenutke slave prepustiti kolegama, te nedvojbeni dokaz da u starim kostima ima još špirita.

U „Olympus Mons“ Wakeman je dao oduška svojim bravurama, napada svoj Moog poput pokojnog Keith Emersona čije su klavijature uvijek izvačile deblji kraj.Wakemanova klasika na uvid Urbi et Orbi.

Početak „Valles Marineris“ nedvojbeno dokazuje Wakemanovu klasičnu naobrazbu, to je čista asocijacija na Ravelov „Bolero“ s primjerenim slaganjem poznate gradacije. Pjesma u kojoj je Wakeman položio sve karte, s očitim dobitkom potvrđen furioznim, dramskim završetkom.

Izazimajući glazbu za Ken Rusellov film „Lisztomanija“, a uspoređujući ga sa prva tri (ujedno i najbolja iz kolekcije) albuma, čista srca mogu kazati , ujedno i potvrditi autorove riječi da je ovo najbolje što je do sada napravio. Uz „malu“ pomoć svojih prijatelja, naravno, koji su nam prezentirali jedan sasvim ugodan i solidan primjerak progresivne glazbe, upumpavši u nju dostatnu količinu svježine i zanimljivosti. Ovaj album neće imati Lazarov efekt za revitalizacijom prog rocka, prije treba biti sugestivan i evokativan primjerak istog.

Rick Wakeman je iskusan glazbenik koji je odavno primjetio da puko sterilno prangijanje, hladni artizam, egzibionistički glazbeni alpinizam nemaju šanse za dugoročno preživljavanje, što je već vješto izbjegavao na solo projektima. Ovaj album (nastajao je 3 godine) nastavak je takvog stava na kojem je prisutna dostatna doza ukusnog muziciranja, konzitentnosti (velika mana gotovo svih konceptualnih albuma), te svježina cjelokupnog materijala s kojeg se fokus ne gubi ni trenutka, unatoč činjenici da se radi o instrumentalnoj glazbi i to ne onoj koja funkcionira kao pozadinska.

Tehničko nastajanje ovog albuma počelo je Rickovim snimanjem svih klavijaturskih dionica u suradnji s ko-producentom Eric Jordanom, prvotno stvorenih na „golom“ klaviru, da bi ostatak benda u miru snimao svoj dio slagalice, naknadno sastavljene i miksane u finalni rezultat. Rezultat kao uspješan i ne ponavljajući spoj rocka i svemirskih zvukova.

Na već pomalo dosadno pitanje ima li života na Marsu (sjetite se David Bowiea), materijal s ovog albuma to apsolutno potvrđuje.

Đorđe Škarica

Hits 428
The Six Wives Of Henry VIII « The Six Wives Of Henry VIII Rick Wakeman Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42