U2

Daleke 1976. godine, četvorica protagonista ove priče koja počinje u Dublinu, glavnom gradu Irske, htjela su se malo zabaviti i naučiti ponešto o glazbi. Te godine nijedan od njih nije imao preko 16 godina, svirati nisu imali pojma, a do nekih instrumenata su došli tako što su ih izradili sami. Stvar se zakotrljala onog dana kada je četrnaestogodišnji dječak Larry Mullen Jr. na oglasnu ploču u školi koju je pohađao (Mount Temple u Dublinu) stavio oglas „Bubnjar traži glazbenike za grupu“.

33 godine, 12 albuma (prodanih u više od 145 milijuna primjeraka) i 22 Grammyja kasnije, U2 je najzačajniji i najpopularniji bend u povijesti rock glazbe. Članovi benda i danas su isti kao i prije 33 godine, a to su Bono (pjevač), The Edge (gitara), Adam Clayton (bas) i Larry Mullen Jr. (bubnjevi). Glazbu i tekstove koje su ostavili za sobom, stvarali su sami, a već dugi niz godina surađuju sa značajnim imenima kao što su Brian Eno, Daniel Lanois, Steve Lillywhite, Anton Corbijn...

Ta četvorica prijatelja svojim su radom umnogome utjecala na razvoj glazbe, na formiranje glazbenih pravaca i radove brojnih bendova. Svojim nastupima uživo i turnejama postavili su kriterije toliko visoko da su ostali nenadmašeni od strane svih ostalih značajnih i velikih glazbenih izvođača, a svakom svojom novom turnejom nadmaše jedino sami sebe. Zahvaljujući svim spomenutim detaljima, ispričati njihovu glazbenu avanturu i samo postaje prava avantura.

U nastavku dijelu biografije popularne irske rock grupe U2, donosimo vam pojedinačne životopise članova benda.

Adam Clayton

Rođen 13. ožujka 1960. godine u Chinnoru, Oxfordshire u Engleskoj, kao najstarije od troje djece (sestra Sindy, mlađa četiri godine i brat Sebastian, mlađi deset godina) Djetinjstvo i okružje u kojem odrasta bilo je ključno za kasnije Adamovo životno opredijeljenje. Kroz godine školovanja on sve više pažnje posvećuje glazbi, a sve više zanemaruje obrazovanje, na račun čega mu, u jednom trenutku, popuštaju i roditelji pa Adam dobiva prvu bas gitaru.

Rano djetinjstvo provodi u Oxfordshireu, a sa četiri godine zajedno s majkom, koja je radila kao stjuardesa, i ocem, koji je bio vojni pilot, seli u Nairobi u Keniju gdje je otac dobio posao u East African Airwaysu. Niti godinu nakon preseljenja Clytonovi sele natrag u Europu, ovaj put u Irsku, u mali gradić Malahide u blizini Dublina. U mjesnoj školi, koju je prvo pohađao, Adam je upoznao Davida Evansa (The Edgea) s kojim se ipak nije zbližio tada nego tek po osnutku grupe. Sa osam godina prebacili su ga u cjelodnevnu školu Castle Park u Dalkeyju gdje Adam samotno provodi dane u želji da se više bavi glazbom, a u toj školi je tadašnja popularna glazba bila zabranjena. U trinaestoj godini prelazi u cjelodnevnu školu Koledž Svete Kolumbe u Rathfarnhamu, gdje upoznaje dječaka po imenu John Leslie koji je svirao gitaru pa počinju zajedno provoditi sate slušajući popularnu glazbu. Tada Adam shvaća da je to njegova opsesija i odlučuje što više vremena posvećivati glazbi. Kupuje akustičnu gitaru u trgovini rabljenih stvari i počinje je učiti svirati. Kada su on i John odlučili pokušati osnovati bend, John mu predlaže da svira bas-gitaru o kojoj Adam ne zna baš previše, ali ubrzo stječe nekakvo znanje nakon čega nagovara roditelje da mu kupe bas-gitaru. I napokon, sa petnaest godina, Adam dobiva prvu vlastitu bas-gitaru, kopiju Ibaneza, kojom biva fasciniran i sve više se posvećuje vježbanju na njoj. Na račun toga, ocjene u privatnoj skupoj školi postaju sve gore i Adamovi roditelji bivaju primorani da ga prebace u drugu školu. Ovaj put je to bila gimnazija Mount Temple na sjeveru Dublina. Adam nije oduševljen ovim posljednjim preseljenjem jer je s Johnom bio počeo ozbiljnije raditi na bendu, a prešavši u ovu gimnaziju, sve nade u glazbenu karijeru mu se gase.

No onda je jednoga dana, u toj istoj gimnaziji Mount Temple, naišao na oglas koji mu je odmah privukao pažnju...

David Evans (The Edge)

Rođen je u Lodonu, 8. kolovoza 1961. od roditelja Velšana iz gradića Llanellija, koji se na početku zajedničkog života sele u London, a od tamo uskoro (kad je Davidu bila godina dana) u Irsku, u Malahide, naselje u blizini Dublina. Ima još starijeg brata Richarda (Dick) i mlađu sestru Gillian, rođenu 1963.

U Malahideu David provodi idilične godine djetinjstva i druži se s bratom i Shaneom Fogartyjem, dječakom iz susjedstva. Tandem Evans već je odmalena počeo gajiti specifičnu sklonost prema rock 'n' rollu, koja je najviše očitovana u izgradnji gitare, zajedno s prijateljem Barryjem O'Connelom, od raznih ostataka svakojakih naprava. Davidova ljubav prema rock 'n' rollu rodila se kad je prvi put pogledao film Beatlesa „A Hard Day's Night“ nakon čega je uslijedila kupovina prve ploče – Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band. Kad je napunio sedam godina, od majke dobiva malu akustičnu gitaru, a nešto kasnije i pravu gitaru kupljenu na sajmu za jednu funtu. Na njoj David savladava prve akorde i uči svirati prve cijele pjesme. Preko brata Dicka, ali i preko susjedstva sve više slušanjem upoznaje brojne tada jako aktualne bendove te, oslanjajući se na sluh, skida akorde pjesama i svira. Kratko vrijeme išao je i na tečaj sviranja klavira, no on ga ipak nije impresionirao koliko gitara. Svoje formalno školovanje David započinje u državnoj Školi Svetog Andrije u Malahideu gdje je prvi put susreo i Adama. No, Adam je kasnije preseljen u drugu školu pa David neko vrijeme nije bio upoznat s njegovom sudbinom. Učenje mu nije pretjerano dobro išlo ponajviše zato što nije baš volio mirno sjediti. Išao je u razred s prijateljem Shaneom, no kako je bio čak godinu dana mlađi od ostale djece u razredu, zadnji razred je morao ponavljati, tako da je Shane otišao dalje, a on ostao. Kad se opet susreo sa Shaneom, u školi Mount Temple, ovaj mu je pričao kako u razred s njim ide dječak sklon nevoljama i nepodopštinama – Paul Hewson. Bonova školska reputacija bila je na nivou i nekoliko godina prije osnutka benda. David je u kontakt s njim stupio u jednoj prilici kroz razgovor o gitari, akordima i pjesmama. Već tada je ustanovio da je njegovo sviranje gitare na podosta većoj razini od Paulove, ali ovaj je imao stila. Uskoro nakon toga u istu školu i na istu godinu krenuo je i Adam.

David je sve više razmišljao o tome kako se zaista nekako želi baviti glazbom i postići nešto konkretno po pitanju svog sviranja. Jednog dana dobio je zanimljivu informaciju od svog profesora glazbenog, Alberta Bradshawa, koji mu je rekao da dječak po imenu Larry Mullen, kojega je David također poznavao iz viđenja, traži svirače i želi osnovati bend.

Paul Hewson (Bono)

Frontmen grupe rođen je u Dublinu, 10. svibnja 1960. kao drugo dijete u obitelji Boba i Iris Hewson. Ima osam godina starijeg brata Normana. Već odmalena bio je vesel, pun života, vragolast, bučan i ekscentričan. Živjeli su u skromnom domu, a othranjivao ih je strogi otac plaćom nadglednika u pošti. Unatoč uvriježenom pravilu kod miješanih brakova, kakav je bio brak njegovog oca katolika i majke protestantkinje, da se djeca odgajaju kao katolici (dominantna vjera), njega i brata majka odgaja kao protestante, pa tako cijelo djetinjstvo a majkom i bratom odlazi na protestantsku misu, dok otac odlazi na katoličku misu. Već s tri godine upoznao je svog dugogodišnjeg prijatelja Dereka Rowena (kasnije poznat kao Guggi).

Paul već kao mali spoznaje svoj interes za glazbu, ali tu ne nailazi na podršku od strane roditelja. Kao dijete je bio očaran bakinim klavirom kojeg su kasnije njegovi roditelji prodali. Nikad nije prežalio što nije naučio svirati klavir. Isto tako, zahvaljujući bratu, glazbeni ukus gradi veoma rano, već od desete godine. Tako je zajedno s bratom već tada slušao Beatlese, Jimija Hendrixa, Johna Lennona i The Who. Sa svojih 12 godina pohađa gimnaziju Sv. Patrika u kojoj se nije dobro snašao jer je bio prenestašan za njihov ukus. Nakon samo godinu dana prebacuje se u školu Mount Temple kojom je bio oduševljen.

1974. godine, nakon proslave zlatnog pira djeda i bake Rankin (majčini roditelji), preko noći djed iznenada umire od srčanog udara i obitelj je pod šokom. Na djedovom pogrebu neutješna Paulova majka pada u nesvijest i nakon četiri dana umire u njihovom domu od krvarenja na mozgu. Paul je imao samo 14 godina. Stvari u obitelji od tada se drastično mijenjaju. Cijeli splet okolnosti utječe i na Paulovo školovanje. Nastavu sve više zanemaruje i zamjenjuje ju interesom za glazbu i djevojke. Na sreću, škola Mount Temple imala je razumijevanja za njegove životne okolnosti i njegovo ponašanje. U trenucima koji su izgledali bezizlazno, najviše mu je pomogao nastavnik, kasnije anglikanski svećenik, Jack Heaslip. Utjehu je sve više pronalazio u vjeri i glazbi jer je smatrao da mu ništa drugo nije ni preostalo. 1976. godine događaju mu se dvije bitne stvari koje su mu potpuno odredile ostatak života - upoznaje Alison Stewart koja je došla u njihovu školu, zaljubljuje se u nju, a nekoliko tjedana kasnije ona mu postaje djevojka, a malo nakon toga, na nagovor prijatelja Reggieja Manuela, javlja se na oglas koji je Larry Mullen stavio u školi Mount Temple i odlazi na prvi sastanak grupe.

Larry Mullen Jr.

Rođen je u Dublinu, 31. listopada 1961. kao drugo dijete roditeljima Larryju (činovnik) i Maureen (domaćica). Ima stariju sestru Ceciliju, a imao je i mlađu sestru Mary koja je umrla 1973. godine. Tri godine kasnije umrla mu je i majka, a Larry i danas ta dva događaja smatra presudnima za daljnji razvoj događanja u njegovu tada mladenačkom životu.

Do svoje dvadesete godine Larry je živio u četvrti Artane na sjeveru Dublina. Već sa osam godina kod njega se pobuđuju sklonosti za glazbu pa tada upisuje tečaj klavira na kojem se ne zadržava predugo jer mu učenje teorije i vježbanje nisu bili najmiliji. Nakon godine dana neuspješnih pokušaja savladavanja ljestvica i tehnike sviranja, izražava želju za prelaskom na bubnjeve te kreće na tečaj bubnjanja koji je vodio Joe Bonie, kazališni bubnjar. Uskoro mu je i otac, od komada gume i šperploče, napravio bubanj na kojem je vježbao kod kuće. Nakon nekog vremena učitelj bubnjanja je umro, a tečaj je preuzela njegova kći, no Larry je izgubio volju za tečajem jer je trebao početi učiti i glazbenu teoriju. Nakon toga kratko je bio član dječačkog orkestra Artane odakle opet brzo odlazi jer je bilo premalo sviranja, a previše učenja. Postaje sve više okupiran bubnjevima, a roditelji mu kupuju ploče bubnjara. Uskoro kupuje svoje prve bubnjeve – mali dječji kompletić, koji je bio smješten u njegovu sobu u kojoj je bilo mjesta još samo za krevet. Vježbanje tada postaje sve intezivnije.

Nedugo nakon prvih bubnjeva, otac ga odvodi u Orkestar poštanskih radnika gdje također počinje svirati bubnjeve i gdje mu se jako svidjelo. No, 1973. s devet godina, umire mu mlađa sestra Mary, što veoma pogađa cijelu obitelj. Larry je trebao krenuti u srednju školi, a obzirom da su roditelji uslijed nemilog događaja gotovo digli ruke od njegovog školovanja, upisuju ga u školu Mount Temple. Tamo je Larry došao na svoje što se tiče učenja i mogao se puno više posvetiti glazbi. Polazi satove bubnjanja kod jazz bubnjara Johnnyja Wadhama, ali ga to ne oduševljava jer je imao veliku želju svirati u rock grupi. Tada mu otac predlaže da stavi oglas u školi s pozivom ostalim glazbenicima za osnivanje grupe. Uskoro je Larry to i učinio. Oglas, koji mu je odredio cijeli ostatak života, glasio je „Bubnjar traži glazbenike za grupu.“ Kad su njegovi prijatelji saznali, dobio je nekoliko prijedloga koga pozvati na prvo okupljanje. Između ostalih tu se našao i Paul Hewson koji je stalno sa sobom imao gitaru te David i Dick Evans koji su izgradili vlastitu gitaru. Za oglas je čuo i Adam Clayton, cool dečko s afganistanskim ogrtačem i plavom afro frizurom. On je imao bas gitaru i Larryju je odmah došao u obzir.

Njih petorica, uz još nekoliko ljudi, sastali su se prvi put u subotu, 25. rujna 1976. u Larryjevoj kuhinji i tamo prvi put svirali skupa.

Tog 25. rujna 1976. godine, kod Larryja se pojavljuje šest ljudi: Adam, Paul, braća David i Dick te Peter Martin i Ivan McCormick. Prvu probu su održali u Larryjevoj skučenoj kuhinji i bila je katastrofalna. Zapravo, skupili su se ljudi koji nisu znali previše o sviranju, ali su ipak imali volju za učenjem, stoga je prva proba protekla u dernjavi i naštimavanju instrumenata. Paul je na taj sastanak došao bez svoje gitare pa ga je tako igrom slučaja dopalo pjevanje, Larry je bio za svojim bubnjevima, braća Evans su se trudila s gitarom koju su sami sastavili, a Adam je dobro izgledao i, što je bilo još važnije, imao je bas-gitaru. Ivan i Peter su se u bendu zadržali veoma kratko i odustali. Prvih deset minuta postojanja bend se zvao Larry Mullen Band.

Uskoro probe počinju održavati srijedom u učionici glazbene kulture u svojoj školi i to dozvolom profesora McKenzija. Kako apsolutno ništa nisu znali svirati skupa, te probe su se sastojale od mnogo buke i bile poprilično kaotične. Tada od Paula dolazi prijedlog za ime grupe – Feedback (aludira na činjenicu da su im probe prepune lošeg feedbacka). Prvi put zajedno nastupajuna školskoj priredbi, nedugo nakon što su se oformili. Svirali su Show Me The Way Petera Framptona i Bye Bye Baby Bay City Rollersa, dvije pjesme koje su jedine znali odsirati zajedno od početka do kraja. Nastup je prošao odlično i sva četvorica su shvatili da se događa nešto zaista značajno. Otada redovito nastavljaju s probama u školi, a počinju vježbati i subotom.

Iduća gaža bila je u disco klubu u St. Fintanu na sjeveru Dublina, a nastupalo je nekoliko bendova. Neposredno prije te gaže, za vrijeme uskrsnih praznika 1977. godine, Adamu je bila prazna kuća pa su vježbali i boravili kod njega. Na gaži nastupaju prvi s pjesmom Nights In White Satin Moody Bluesa, no nisu prošli pretjrano zapaženo. Uskoro, shvaćajući da im interpretacije tuđih pjesama idu jako loše jer ne znaju svirati, počinju s pisanjem vlastitih pjesama. Prva njihova pjesma bila je Wednesday Afternoon“ koju je napisao Paul. Nakon toga počinju sve više pisati vlastite pjesme shvaćajući da im to puno više odgovara. U ljeto 1977. prave pauzu s bendom, rade različite poslove te skupljaju novac za razne ploče i opremu koja im nedostaje. Nakon tog ljeta, stvaralaštvom se više okreću punku, a tako se počinju i nositi.

- Nismo punk grupa, je li?!
- Ne, ne, nismo, Larry, ne!
- Sada slušamo Stranglerse, je li?! Oni su pankeri, je li?
- Aha.
- Sviramo jednu njihovu pjesmu.
- Aha.
- Ali, mi nismo pankeri?
- Ne, nismo.
- Jer ja ne želim biti u punk grupi!
- Dobro, onda nismo u punk grupi. OVO NIJE PUNK GRUPA.

(razgovor između Paula Hewsona i Larryja Mullena o pitanju punk grupe)

Kako je tada bilo jako popularno pripisivanje nadimaka, neki članovi benda dobili su svoje. Tako je Paul dobio nadimak po dućanu slušnih pomagala u ulici O'Connell u Dublinu. Dućan postoji i danas, zove se Bonavox. Kasnije je puni nadimak Bono Vox skraćen u samo Bono. David je dobio nadimak po predgrađu Dublina – Inchicore.

Iduća gaža, na kojoj su svirali par brojeva Stranglersa uz nekoliko svojih stvari, bila je u hotelu Marine u Suttonu, u listopadu 1977. godine. Neposredno nakon nje, Dave piše pjesmu Life On A Distant Planet koja nikad nije do kraja oživjela. Nakon toga zajedno stvaraju Street Missions - prvu cjelovitu pjesmu, netipičnu za punk. Počinju im se redati gaže po principu jedna uspješna-tri neuspješne. Uskoro im se pruža prva prilika da ih čuje netko tko bi im mogao malo pokrenuti karijeru. Naime, profesor glazbenog iz škole Mount Temple, Albert Bradshaw, dovodi producenta s kanala RTE zbog nastupa školskog dječjeg zbora u emisiji Youngline koji je usput poslušao i bend. Producentu su se svidjeli pa su imali nastup i u toj TV emisiji. To je bio kratki period benda u kojem su ime promijenili u The Hype jer su shvatili da se više podudara s onim što stvaraju.

U2 kakav postoji i danas nastao je na natjecanju za talente na dan sv. Patrika u ožujku 1978. Nagrada na natjecanju je bila 500 funti i ugovor za snimanje ploče. Tada su shvatili da, u slučaju da pobijede na natjecanju, moraju ostati The Hype, što im se nije više sviđalo. Stoga prije natjecanja mijenjaju ime u U2. Ime U2 smislio je Steve Averill, čovjek koji je svirao u grupi Radiators from the Space i bio dobar Bonov prijatelj. Radi se inače o nazivu špijunskog zrakoplova, a igrom slučaja i linija podzemne željeznice u Berlinu, koja vodi do kolodvora ZOO (spominjanog na U2-ovom kasnijem albumu Achtung Baby) se zove upravo U2. Na spomenutom nastupu neočekivano odnose upravo prvu nagradu, a svirali su Street Missions, Life On A Distant Planet i The TV Song. Nakon toga su samo još jednom svirali zajedno s Dickom Evansom, nakon čega je on napustio bend jer se previše udaljio od probi i nastupa.

500 funti osvojenih na natjecanju ulažu u garderobu, rade prvo profesionalno fotografiranje benda te izrađuju prve plakate za koncerte s njima na slici. Fotografirala ih je djevojka Phil Sheehy, a prvi časopis u kojem su iste fotografije izišle bio je Hot Press. Kako je vrijeme odmicalo i gaže se nakupljale, Adam je sve više imao ulogu menadžera u bendu. Tako je on uspio isposlovati da Bill Graham iz časopisa Hot Press dođe poslušati bend i da malo porazgovaraju s njim o glazbi. Na njegov prijedlog za menadžera zovu Paula McGuinnessa. Upoznali su ga pred jedan svoj nastup i porazgovarali s njim.

- U2 je onda loše radio ono što danas radi dobro. Bono je stajao na prednjem dijelu pozornice i trudio se angažirati publiku, Edge je uživljeno svirao neku raštimanu gitaru, Adam je izgledao kao da točno zna što radi, Larry je mlatio po bubnjevima i svi su stajali na istim položajima kao što na pozornici stoje i danas.
(Paul McGuinness o prvom nastupu U2-a koji je vidio)

Nedugo nakon toga Edge piše Cartoon World, još jednu pjesmu koju također nikad nije do kraja oživjela. Prvu demosnimku radili su u studiju Keystone, kao dio nagrade dobivene na natjecanju talenata. Snimanje je nadzirao Jackie Hayden iz irskog CBS-a, a proteklo je veoma kaotično, bend nije znao svirati na način da svaki svoju dionicu svira zasebno stoga im je snimanje oduzelo mnogo vremena. Prvi dan snimili su samo jednu pjesmu, svoju prvu demo-snimku Inside Out. Uskoro završavaju srednju školu i odlaze iz Mount Templea. Studije su odgodili kako bi se mogli posvetiti grupi.

S novim menadžerom Paulom u početku nije bilo značajnijih promjena, osigurao im je samo nekoliko gaža. Larry je počeo izostajati s nekih svirki zbog posla dostavljača koji je radio, pa ga povremeno mijenjaju dvojica prijatelja. Ostatak benda tada počinje sumnjati da Larry više ne želi svirati u bendu. Uslijedila je i bizarna nesreća – Larry je na radnom mjestu, dostavnim motorom kojim je radio, pregazio vlastiti palac zbog čega nije uopće mogao svirati neko vrijeme. U tom periodu ga mijenja Eric Briggs pa se stvara mogućnost da ga Eric potpuno zamijeni tj. da se Larry više ne vrati. Ipak, Larry se vraća nakon oporavka i nastavlja svirku na gažama.

U tom periodu Bono radi u dućanu obuće, liči i postavlja tapete, a Adam dosavlja porculanske proizvode kombijem po cijeloj zemlji. Posao je prihvatio jer je mislio da će kombi moći koristiti za večernje nastupe grupe, ali mu šef to nije dozvolio. Prvi značajniji nastup odradili su kao predgrupa tada slavnim Stranglersima u plesnoj dvorani Top Hat. Iako je nastup prošao dobro, nisu imali primjeren tretman od ljudi iz Stanglersa, što ih je jako razljutilo, naročito Bona.

Mislim da je Bono osjetio da nam nije naklonjena publika, koja se sastojala od čistih pankera koji nas nisu trpjeli. Kad smo završili, Bono je otišao u garderobu Stranglersa i posvađao se. Nešto o junacima i odnosu prema ljudima...
(Adam o svađi sa Stranglersima)

Bend i dalje nastavlja funkcionirati čudno. U jednom trenutku, kada su uvidjeli da nemaju dovoljno sredstava da bi išta postigli kao U2, dolaze do ideje da pod drugim imenom sviraju obrade i na taj način zarađuju kako bi mogli održati U2. Istovremeno su sve više opsjednuti kombijem, smatraju da pod hitno trebaju kupiti kombi jer su nastupi po zemlji bez njega neizvedivi. Prvi grad u kojem su prodali sve karte za jedan nastup bio je Cork, a radilo se o plesnoj dvorani Arcadiji. Nakon tog nastupa uposlili su Joea O'Herlihyja, čovjeka koji im je i danas tonski tehničar. Drugi, veoma mukotrpan boravak u studiju obilježilo je snimanje pjesama Street Missions, The Fool i Shadows And Tall Trees.

U studenom 1978. događa se još jedna tragedija nekome od članova benda. Ovaj put Larryju pogiba majka u prometnoj nesreći. Larry se tada shrvan okreće bendu i odustaje od ikakvog daljnjeg školovanja jer ne pronalazi smisao ni u čemu drugome.

Sljedeći značajniji nastup bio je onaj kao predgrupe Greedy Bastardsima (sastavljen od ljudi iz Thin Lizzyja i Sex Pistolsa). U tom razdoblju u Irskoj je sve popularnija vjerska skupina Shalom, skupina mladih koji se zanimaju za duhovnost i proučavaju Sveto Pismo. Bono, The Edge i Larry se igrom slučaja navlače na to i sve više vremena provode družeći se s ljudima iz te skupine. Uskoro postaje pitanje može li bend uopće i dalje postojati ili ne. Adam je ogorčen jer ga takve vjerske teme ne zanimaju i želi biti u bendu. I ostali se naposlijetku ipak odlučuju za bend ipak ustrajano nastavljajući raditi na svojoj religioznosti. Na svoje nastupe počinju zvati ljude iz raznih izdavačkih kuća, ali nitko nije bio zainteresiran. Još nekoliko demo-snimaka snimili su u malom radijskom studiju The Eamon Andrews gdje s toncem Daveom Freelyjem rade na pjesmama Alone In The Night i Another Time, Another Place. To su bile demo-snimke kojima su htjeli malo više privući pažnju izdavača jer već tada shvaćaju ako sav trud ostane i dalje kontraproduktivan da nema smisla biti u bendu nego da se moraju okrenuti školovanju. Odlučuju se na nešto drastičniji korak – Bono s Ali odlazi u London u namjeri da posjete Phila Chevrona, bivšeg člana grupe The Radiators From The Space kako bi im pomogao. On im daje imena nekih novinara koji bi mogli biti zainteresirani za mlade bendove koji se pokušavaju probiti. Tada im u susret izlaze i Dave McCullough iz časopisa Sounds i Chris Westwood iz Record Mirrora od kojeg dobivaju adresu izdavačke kuće Automatic Records čiji je vlasnik prije radio sa Sex Pistolsima. U tom periodu bend ne vodi previše računa o imidžu, sve što su htjeli bilo je dobro svirati.

Bono u hlačama na kvadratiće i dolčeviti s izrezanim mjestom gdje je bradavica. Rekao bih da je to bilo najblesavije od svega.
(Edge o tadašnjem imidžu benda)

No bilo je tu i drugih egzotičnih izgleda poput velikih gumenih ribarskih čizama i pribadačom probijenih obraza.

Koncerti koji su ih smjestili na uzlaznu putanju krenuli su u svibnju 1979. na parkiralištu tržnice Dandelion i to šest tjedana svake subote popodne. Karte od 50 penija uskoro su bile rasprodavane bez problema i U2 je napokon pomalo stvarao svoju vlastitu publiku. Jedan od tih nastupa, koji je pao u srpnju, osmislili su kao božićni nastup s drvcem i ukrasima, a svirali su i Jingle Bells (već tada se dalo naslutiti da će jednog dana napraviti nešto kao što je ZooTV Turneja). Inače, već tada na koncertima imaju razne performanse i privlače pažnju publike. To ljeto i tijekom tih nastupa sve više ih počinje promicati Hot Press, a zatim i RTE te neke piratske radiopostaje. Unatoč tome, i dalje ne dobivaju podršku izdavača. Uskoro dobivaju ponudu londonskog CBS-a koju na kraju odbijaju jer se ovima nije svidio Larry kao bubnjar. Tada stvar uzima u ruke irski CBS i u rujnu 1979. izdaje prvi EP U2-a U23, na kojem su našle tri pjesme – Out Of Control, Stories For Boys i Boy/Girl. Out Of Control, koja je izišla na A strani počinju puštati radio-postaje što je bendu bilo nevjerojatno.

Nedugo nakon toga Edgeu ističe godina slobode koju je dobio od roditelja nakon srednje škole da pokuša nešto ostvariti s bendom. Reda radi upisuje Tehnički koledž i studiju se ne posvećuje previše jer je bio uvjeren da će bend dobiti ugovor za ploču.

Prvi ugovor za ploču dobivaju od Briana Morrisona, nezavisnog izdavača koji je svojevremeno bio menadžer i Pink Floydima. Nakon što im je za snimanje ponudio 3000 funta, ipak prepolavlja cifru i bend ga zato odbija. Jedino rješenje tada vide u još jednom odlasku u London za koji svaki od članova benda od obitelji dobivaju na posudbu po 500 funti.

Jedan dan prije odlaska za London imali smo malu nezgodu. Uzeo sam automobil od roditelja i vozio Edgea i opremu na probu u klub Stardust u Artaneu, a onda smo se malo sudarili.
(Adam o nezgodi prije puta u London)

Edgeu je bila ozlijeđena ruka i kad su došli u London, mislili su da nema ništa od njihovog nastupa, ali su se ipak snašli i krenuli u lov na ugovor za ploču. U Londonu nastupaju u klubovima Moonlight, The Hope and Anchor, The Rock Garden, Dingwalls i Electric Ballroom gdje sviraju kao predgrupa Talking Headsima. Nijedan nastup nije prošao naročito zapaženo, nisu bili na svom teritoriju, nijedna izdavačka kuća im nije ponudila ugovor i vratili su se kući bez imalo novca. Nakon povratka kući, zadnju slamku spasa vide u nekakvoj vrsti samopromocije koju si rade ne bi li privukli što više ljudi na svoje koncerte i tako pridobili pažnju izdavača. Tada nagovaraju irski CBS da im izda još jedan singl, Another Day nakon čega uspijevaju organizirati koncert u boksačkoj dvorani National Stadium u Dublinu koji je bio izvrsno posjećen. Na taj koncert došao je agent iz Island Recordsa – Nick Stewart i nakon koncerta im nudi ugovor za ploču koju bi snimili za Island Records. Ipak, Nick zahtjeva na dovođenju direktora Island Recordsa da bi ih i oni čuli i potvrdili ugovor. Zato su ih uvrstili na repertoar jednog malog festivala u Londonu koji je promicala Irska gospodarska komora, a zvao se „osjećaj Irske“. Zajedno s U2-om na njemu su svirali i Virgin Prunes i Berlin. Na tom koncertu bio je i Paul Morley iz NME-a koji je bio oduševljen njihovim nastupom i napisao izvrstan izvještaj s koncerta upravo za NME.

Jednu večer nakon tog londonskog koncerta bili su u klubu Lyceum i čekali ugovor. Njihov menadžer Paul McGuinness tada je doveo tamo Nicka Stewarta koji je donijeo ugovor za ploču. Bend ga je potpisao u ženskom WC-u kluba.

Mislim da potpisivanje ugovora za ploču u ženskom zahodu ima nešto rokersko u sebi. Bilo je to prilično smiješno, ali ne bih rekao da je pokvarilo kvalitetu dokumenta. (Adam o potpisivanju ugovora)

Od tada nadalje, za U2 više ništa nije bilo isto kao i prije.

*Citati članova benda:
Bono, The Edge, Adam Clayton, Larry Mullen jr. i Neil McCormick (2006.) – U2 o U2; Naklada Ljevak, Zagreb

Martina Bajan