Review
Iako je ovdje riječ o albumskom prvijencu, Nika Turković nije novitet na našoj glazbenoj sceni. Štoviše, "11" čak tehnički ni nije debitantski album, budući da je ova mlada zagrebačka glazbenica još daleke 2006., kao jedanaestogodišnjakinja, snimila i objavila album "Alien" s, naravno, dječjom glazbom, a na krilima uspjeha na Dječjoj pjesmi Eurovizije dvije godine ranije. No, ono što je oblikovalo njezin prvi "odrasli" album singlovi su koje je počela nizati još 2019., otkada dotok novog materijala zapravo ne prestaje.
I iako je jednostavno sabiranje tih singlova – uz dužni i nužni dodatak pokoje nove pjesme – u datom trenutku bilo jedno od samonamečućih rješenja, pitanje je koliko je to, s obzirom na same pjesme, bilo i najbolje rješenje. "11" donosi upravo toliko pjesama, od kojih je čak osam poznato od ranije; pjesme su na albumu čak i predstavljene kronološki, od prvog singla "U mraku" do zadnjeg u nizu ("Sutra"), da bi završnica pripala trolistu novih pjesama kao pokaznoj karti za neke daljnje smjerove ove kreativne radionice. Ono što, međutim, narušava taj koncept sama je kvaliteta glazbe koja u ovom formatu ne uspijeva gotovo ni na trenutak postati uistinu išta više od bez filtara sklepane kolekcije singlova.
Pop glazba Nike Turković uredan je spoj organskih i sintetičkih slojeva, koje ipak presudno nijansiraju elektronske, synthpop recepture nad kojima visoko pliva vokal koji je korektan i dovoljno samouvjeren, ali ne i toliko snažan ili bar specifičan da probije onu prvu barijeru koja se postavlja između glazbenika i slušatelja. Tome nikako ne pomažu ni diskretni, ali ne i neupadljivi nakloni sve popularnijoj traperskoj žanrovskoj niši, u svjetlu (ili mraku) čega bih se pjesme poput "Sutra" ili "Dok nas nema" usudio nazvati i jako lošima, čak i užas(n)ima. Ukupan dojam ipak sugerira da se sama autorica još uvijek nije jasno postavila prema onom što će tek raditi, jer "11" ni na trenutak ne upućuje da je bilo što na njemu – to. A ako ćemo pak tražiti najsvjetljije točke, one se nalaze u dva izdanka konvencionalnog pop-rocka nešto bržeg ritma: i "Pusti" i osobito završna, gitarski nešto podebljanija "Mrzim" zvuče svježe i smislenije od puke produkcijske skockanosti te najbolje ukazuju na smjer kojim bi Nika Turković mogla uspješnije i smjelije, a svakako kvalitetnije glazbeno kročiti.
Što sve skupa svodi stvari na jednu istinu – ne, ne treba staviti na album sve što skupiš pri svojim prvim koracima. Privilegiju da to bez pardona učine imaju vlasnici desetak kaloričnijih albuma i opusa koji govore već prepoznatljivim jezikom, čije će početn(ičk)e greške, polugreške i općenito "hit & miss" pokušaje publika gutati jer zna da iza njih stoji snažno ime. Proces u kojem se kalio jedan jezik ostaje zabilježen u singlovima, ne treba im album; on može čekati. Najkraće, Nika Turković je mogla ili trebala – čekati. Ono na što će ukazati, primjerice, "Mrzim" ili ono što će bezglavo bježati od nečeg poput "Dok nas nema". Ovako, svi skupa ćemo, ako negdje usput jednostavno ne odustanemo, čekati drugi album. Ili nove singlove.
Toni Matošin
