Unstoppable Momentum

Review

Nakon što smo čuli (ili mislimo da smo čuli) sve što možemo čuti u popularnoj glazbi, teško je snimiti album koji će odisati originalnošću i zanimljivošću. Uspjeh je moguć i vrlo vjerojatan ako odlučimo spojiti više popularnih pravaca u glazbi, uz dašak alternative, bila ona iz domene jazza, tradicionalne glazbe Trećeg svijeta ili elektronske glazbe. Možda u tome leži kontinuirani rast popularnosti američkog gitarista Josepha ‘Joea’ Satrianija, čija gitara sve više odzvanja u glazbenom svijetu kao landmark modernog instrumentalnog rocka.

No, Satriani, ili popularno ‘Satch’, nije nikad otišao predaleko u svom izražavanju, inače vjerojatno ne bi sada pisao ovu recenziju. Odlučio je, možda i u duhu vremena osamdesetih, spojiti svoju virtuoznost sa senzibilnošću pop glazbe i radio-friendly struktura. Na njegovu nesreću, u drugoj polovici osamdesetih događalo se još zanimljivih stvari, no nije dugo trebalo da se prepozna Satrianijev talent. Pritom je imao i dozu sreće, ali to je već neka druga priča...

Njegov 14. studijski album upravo svojim nazivom govori o neprekinutom glazbenom putovanju na koje se otisnuo. ‘Unstoppable Momentum’ je, naravno, prije izlaska dobio i usmeni ‘poguranac’ samog autora, koji ga je opisao kao ‘najbolji u svojoj karijeri’. U datom trenutku mogla se čuti samo jedna pjesma s albuma te je ova izjava zvučala kao tipični hype kako bi prodaja albuma i ulaznica za turneju bila što veća. No, g. Satriani nije bio daleko, već nakon prvog slušanja jasno je kako je ‘Unstoppable Momentum’ jedan od njegovih najzanimljivijih i najkvalitetnijih albuma dosad.

Dobra vijest za početak je svakako da se Satriani i na ovom albumu ostavio pjevanja, koncentriravši se na ono što mu najbolje ide. Glas mu nije toliko loš, no teško je u svijetu virtuoznih gitarista ponoviti ono što je, primjerice, uspjelo Ericu Johnsonu na slavnom ‘Ah Via Musicom’: da odlično zvuče i instrumentalne i vokalno-instrumentalne skladbe. Ispucavši komercijalniji zvuk sa supergrupom Chickenfoot, Joe se opustio i prepustio kreativnosti. Naravno, ovdje je i mnogo napornog rada, glupo je pomisliti kako svaki solo ovdje nije pomno razrađen i ukomponiran u pjesme.

I na ovom albumu se potvrđuje pravilo da naslovna stvar nije među najboljima: Satriani u uvodu pruža ponešto ‘promotivnog materijala’ s zanimljivim riffom, ali to je sve. Više ćete pronaći u ritmičnoj ‘Lies And Truths’, s mnogo kretanja i zaustavljanja, a ugodno bi vas mogla iznenaditi i ‘Three Sheets To The Wind’ svojom melodijom koja istodobno evocira i Beatlese i neke pjesmice sa satova glazbene kulture. Dozu sanjivih melodija Satriani nam je opet pružio na ‘I’ll Put A Stone In Your Cairn’, gdje se prisjećamo dvadesetak godina starih dragulja poput ‘Cryin’.

Klavijaturistički uvod, bubnjevi pa stadionski riff: na ‘A Door Into Summer’ Satriani bježi u vrijeme kad su harali glam i sweet metal bendovi. U svakom slučaju, dobar izbor za promotivnu pjesmu ako je htio privući širu publiku. Album se prirodno nastavlja pjesmom u duhu dobrih starih hard rock bendova, ‘Shine On American Dreamer’, a dostiže svoj vrhunac u nekoj vrsti power bluesa pomiješanoj s heavy metalom sedamdesetih na ‘Jumpin’ In’. Satch je definitivno bolje ‘uskočio’ nego ‘iskočio’ (‘Jumpin’ Out’) prije skoka na teritorij korijenske synth glazbe (Weight Of The World’) i bivših mu kolega iz Deep Purple na ‘A Celebration’.

Može se reći da Satriani u svojim riječima nije pretjerao: ‘Unstoppable Momentum’ može ponosno stajati uz bok ‘svetom trojstvu’ albuma ‘Surfing With An Alien’, ‘Flying In A Blue Dream’ i ‘The Extremist’. Iskusni majstor legato tehnike možda neće oduševiti, ali zasigurno ni razočarati svoje fanove, dok bi mogao čak privući i neke nove. Bez obzira što više ne pomiče granice u glazbi, Satch nam daje dovoljno kvalitetnog materijala s kojim možemo nestrpljivo iščekivati skorašnji zagrebački koncert.

Filip Katić