Seven Psalms

Review

Dugi je to put koji traje već 81 godinu. Uporno sljedivši svoju muzu od njegovih tihih, refleksivnih kompozicija praćenih samo na akustičnoj gitari, preko ponekad nezadovoljavajućih rock instrumentacija, preko njegovih prisnih vokalnih harmonija, ponekad samosvjesno poetičnih, do odluke o napuštanju šećerom obložene produkcije - dolazi do samostalne faze u svom razvoju obilježene osjećajem za fini ukus, nenametljivom i jednostavnijom produkcijom. Nije bilo lako napustiti na vrhuncu karijere Arta Garfunkela, prebaciti se na reggae („Mother and Child Reunion“), pokazati privrženost crnom kontinentu („Graceland“).

Kada imaš preko osamdeset godina pomalo zaboravljaš na pređeni put, sve više razmišljaš o onom po kojem još treba koračati, koje fizičke i mentalne prepreke te očekuju.

Ništa čudno da se kod Paula Simona u toj životnoj fazi javlja glazbena, ujedno životna refleksija na vječne teme o životu, smrti, vjeri. Iako je kazao da mu je album „Stranger to Stranger“ iz 2016 godine posljednji kompozitorski pokušaj, „Seven Psalms“ je nastao na osnovu njegovih snova i besanih noćiju kada je ipak prikupio snagu i volju za uobličavanje novog materijala, najprije kroz verse kojima su kasnije dodane melodije.

Njegova posljednja (najvjerojatnije) glazbena plovidba iskreno je sredstvo za postizanje duhovnog mira u kojem Paul postavlja sebi pitanja, daje odgovore na svoju ovozemaljsku egzistenciju, na traženje prvobitnog duhovnog središta, ostavljajući mjesta za oprost, kao i gradeći spremnost za ono neminovno. Svoju glazbu kao univerzalno sredstvo mjerenja dobrog i lošeg postavlja kao čvrstu točku kojom označuje rađanje svijesti, krečući u potragu za istinom.

Produkcijski minimalizam (uglavnom vokal i gitara kao s početka karijere sa sporadičnom orkestalnom pozadinom) donosi nam postojanu elegijsku matricu Paulove akustične meditacije bez iznenadnih i nepotrebnih brzaca koja meandrira u svih sedam povezanih pjesama uz poštivanje ritma i tenzija. Paulov vokal, akustična gitara, poželjna vokalna pomoć njegove supruge Edie Brickell, umješna integracija britanskog zbora VOICES8 sigurno ne predstavljaju vrhunac njegovog kompozitorskog dijela života, ali donose dozu iznenađenja.

„Lord“ ( sasvim predvidljivo) postavljena je kao otvarajuća pjesma , čiji se refren proteže i kroz ostatak materijala, sa finom akustičnom gitarom, Paulovim „sfumato“ vokalom, te sasvim plastično nagovješćuje atmosferu ostataka materijala kojeg treba slušati u kontinuitetu. Siguran sam da će Paulovi stihovi mnogima osvjetliti i usmjeriti im osobne potrage, iako ima i čudnih stihova, poput: „The COVID virus is my Lord“?? Je li stihoklepac malo propuhao, zaključite sami.

Ono što se nameće kao neoboriv zaključak, činjenica je da su ovih 7 psalmi glazbene molitve u stihovima, jer nije slučajno da je zadnja izgovorena riječ na albumu, riječ „amen“.

Očito je da slušanje ovog albuma treba pomno izabrati i mjesto i vrijeme.

Mene nije osobno taknuo.

Đorđe Škarica