Shape Shifter

Review

Reći "konačno se Santana vratio na pravi put" bilo bi ispravno kada bi ovaj album bio prvi album pravih instrumentala nakon "sto godina", originalnosti aranžmana, paklenog sviranja gitare i inovativnog fuzioniranja hrpe  žanrova s rezultatom boli glava. Jest prvi instrumentalni nakon "sto godina", ali ne puno više od toga. Santana i dalje pakleno svira, ali to smo već sve znali i prije. Inovacije nema, orginanosti još manje, aranžmani su podosta sladunjavi u stilu šećerastog jazza, uz hrpu klavijatura tj. sinteva, uz časne iznimke (pjesama sa zvjezdicom), a najgore mi je kad mi Santana (kojeg sam valjda slušala još u pelenama i čija je droga neupitno "Samba pa ti" i "Europa") u jednoj pjesmi odradi ljigu od aranžmana, a istovremeno i takav bolestan solo da ti dođe da zaplačeš nad fulanom stvari ("Metratron"), odnosno što bi bilo kad bi bilo.

No onaj komentar ("konačno") s početka teksta nije doslovno ono što mislim - da Santana treba raditi samo instrumentale - jako licemjerno i nepošteno bi bilo reći da njegova plovidba u suradnje s uglavnom pop pjevačima, a koje su ga proslavile mlađim generacijama i u drugoj uzlaznoj fazi karijere, nisu bile sjajan materijal. Jest da je većina njih ispala popcorn komercijala koja je rasturala top liste mainsteama, no realno, to su bile strašne stvari... ne samo sa superuspješnog "Supernaturala" nego i neke kasnije, jedini je problem bio što je Santana (po vlastitom priznanju) potpao pod utjecaj "druge mladosti tj. slave" i vjerojatno je vidio isključivo zelene šuške pred očima pa se krenuo reciklirati do bola pa su na kraju više manje svi albumi koje je napravio od "Supernaturala" do sada korektni albumi, ali s toliko glazure i celofana koji ipak nisu mogli prikriti - šupljikavost. To naravno ako govorimo o albumima Carlosa Santane & benda. Kad bi te albume napravio bilo tko drugi manjeg kalibra i značaja to bi bili poprilično dobri do odlični albumi, osim posljednjeg "Guitar Heaven" za kojeg i dan danas ne znam što bih rekla. Ideja vodilja je bila bljutava, zadnje drmanje sita s kojim ispirete pijesak sa zlatnim grumenčićima, rezultat je bio tužnjikav ukupno gledajući svrhu, ideju itd. albuma, ali kad si pustim taj album, stvarno mi sjedne. Idealan background sve poznatih rock standarda u Santaninom ruhu.

Ne baš slično ali s dodirnim točkama je i "Shape Shifter". Na neki način, obzirom na te svoje posljednje albume, dobro da se Santana vratio u instrumentalne vode. Iako sam svašta nešto napisala na početku, ovaj album je kombinacija tog nekog light jazza i Afro-kubanskih ritmova i to je posve okej. Da na njemu nema većine svega onoga po čemu je Santana (prvobitno bio) čuven i to je istina. Ali da je ukupno gledajući ovaj album dobar - jest, ako ga ne uzimate kao prekretnicu u nečijoj, pogotovo Santaninoj  karijeri, što bi vam možda naziv sugerirao.

Ovo je u biti vrlo dobar album ako ga uzmete neobavezno, kao glazbenu podlogu uz koju ćete bez problema učiti, raditi, whatever. Pa čak i zaplesati uz odličnu " Eres La Luz". Ali ne i baš slušati pažljivo sjedeći u fotelji pred hi-fi sustavom. Uz iznimke 1, 2, 3 i 6 stvari koje će vas podsjetiti na Santanine najbolje dane.  A polemički, "Dom" ima potencijal stvari koja bi se mogla zadržati jer joj je melodija na tragu Santaninih najboljih uradaka, iako nije ni ona baš posve originalna.

"Shape Shifter" nije revolucionarna promjena u Santaninoj karijeri ali je na dobrom putu da stari majstor uskoro napravi nešto zaista dobro. Ponovo.

Anastazija Vržina