MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Lipanj 2019
Format Albumi
Vrsta Rock and roll / Contemporary Pop/Rock / Album Rock
Dodano Nedjelja, 16 Lipanj 2019
Žanr Rock
Length 50:52
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2019
Država Europa
Etiketa Columbia
Catalog Number 19075941972
Edition details objavljeno: 14.6.2019.; producent: Ron Aniello; snimano: Avatar Studios, New York; Ocean Studios; Sage and Sound, NJ; Stone Hill Studio, NJ; Studio Hill Studio, NJ i Very Loud House, New York
Tags Columbia Bruce Springsteen Ron Aniello

Review

Pojam američka miljenica (American sweetheart) uglavnom je rezerviran za pripadnice ljepšeg spola. Takvu titulu nosile su žene uglavnom iz svijeta sedme umjetnosti (Shirley Temple, Judy Garland, Mary Picford, Jennifer Aniston, Julia Roberts). Ako bi se ta titula mogla dodijeliti nekome iz muškog svijeta, siguran sam da bi jedini ozbiljni kandidat (makar iz glazbene sfere) bio nedvojbeno momak iz Freeholda, država New Jersey. Glazbenik koji je u osvitu svog stvaralaštva podsjećao na Dylana, ali je u odnosu na njega posjedovao više vitalnosti i mašte - dakle dame i gospodo u pitanju je Bruce Springsteen – The Boss.

U ranoj fazi traženja svog glazbenog identiteta njegove pjesme bile su ili predugačke, ili pune samodopadnosti uz neizbježnu dramsku narativnost izraženu kroz neoborivo nedvojbeni talent. Tada je novinar Joe Landau iz magazina „Rolling Stones“ napisao, na prvi pogled, zaista dobronamjernu, istovremeno za Brucea devastirajuću ocjenu: „Vidio sam budućnost rock n' rolla – njeno ime je Bruce Springsteen“.

Za Columbia Records nije bilo bolje propagande, za Brucea nikad težeg bremena. Nadolazeći album morao je zadovoljiti i opravdati enormnu medijsku promidžbu, materijal je morao zaista biti dobar u zadovoljavanju kako kritike, tako i publike. Ime albuma objavljenog 1975 godine brzo je ušlo u legendu – Born To Run, a pjesme pomalo siromašne melodijskom snagom i profinjenosti stihova nadoknađene su hrabrošću i sračunatim vanjskim efektima kroz koje je autor postupno izgradio svoj prirodni habitus. Producentski posao stilom je podsjećao na Phila Spectora. Bruceova snaga najavljena je kroz intra u pjesmama „Backstreets“ i Jungleland“ nakon kojih bi i okorjeli mužjaci s lakoćom pustili pokoju suzicu. Bruce je tada postavio pravu formulu koja je palila mnogo vremena, spojio je zvukovnu sofisticiranost sa stihovnom jednostavnošću.

Da, sve ono što ste čuli, čitali ili slušali o tom albumu je istina. Stranice glazbene povijesti koje su se počele pisati daleke 1973 godine, i dalje se aktualiziraju nadasve zanimljivim podacima.

A jedna od novih stranica iz tog opusa je novi Bossov album, interesantan iz mnogih razloga. Jedan, po mom mišljenju ( ali i mišljenju nekih glazbenih znalaca) možda je najvažniji, a to je back to the roots. Vraćanje nacionalnim glazbenim korijenima na kojima se razvijala američka glazbena povijest. Tradicija koju svatko treba naglašavati, njegovati, razvijati i isticati je se s ponosom.

Za razliku od zanemarivanja, devastiranja dijela hrvatske glazbene tradicije koja se nekada mogla svrstati pod pojmom zabavna glazba, koja je bestragom nestala pod najezdom dirigiranih trendova i upitnih protagonista, a sve začinjeno cajkaškom kontaminacijom.

Ostavimo se mi „lakih nota“ domaće glazbene scene koja su bespovratno izgubile svoj prepoznatljivi timbar i koje nezaustavljivo propadaju, baš kao i sve u ovoj prekrasnoj zemlji, ono što je neupitna vertikala američke, pa i svjetske glazbene scene htjela postići ovim albumom je revitalizacija američke country/folk glazbe, vidljivo i nevidljivo prisutne u opusima mnogih priznatih imena. Nije slučajno Boss ovim novim uratkom odao počast jednom Glen Campbellu čija se suradnja sa imenima poput Johnny Casha, Bobbie Gentry, Deana Martina ili benda Mamas & Papas ne zaboravlja olako, kao i njegova privremena zamjena u popuni praznine nastalom odlaskom Briana Wilsona i dolaska Brucea Johnstona u legendarnim Beach Boysima.

Vidljivo je odstupanje od njegove prepoznatljive paradigme, jer kada se takva glazbena veličina odluči na ovaj korak, povijest se opetovano ponavlja. Kao i 1975 godine, očekivanja i interes javnosti izraženija su za ovaj uradak nego za bilo koji Bossov prethodni.

Znatiželja se ubrzo ispunila, oduševljenje kako kritike, tako i publike je nepodijeljeno, probni balon koji je sve posložio na svoje mjesto, ujedno sugerirao što nas u nastavku očekuje dobio je svoje ime – „Hello Sunshine“.

Svi postulati country glazbe su prisutni: raskošna melodija, koja u coutryju ima svoje prirodno stanište, steel gitara, nenametljivi bas, sa napomenom da je ovaj „uran“ dodatno obogaćen Bruceovim vokalom, skoro idealno pogođenim za ovakvu vrstu glazbe, a gudači diskretno stvaraju postojanu zavjesu koja dodatno uokviruje lirsku atmosferu. Košarkaškom terminologijom rečeno, Bruce je iz svlačionice pogodio tricu. Ovacije se nisu ni stišale, a dobili smo novu bravuru – „There Goes My Miracle“ apsolutna je evokacija na vrijeme kada je melodija bila pravilo, ne izuzetak, na vrijeme bogatih aranžmana opet podebljanim gustim zvukom gudača, vrijeme Roy Orbinsona, Rigterous Brothersa. Mene osobno Bruceov vokal i cjelokupna atmosfera pjesme asocira na veličanstvenost vokala Scott Walkera. Veličanstvenost sadržana u naoko izglednoj jednostavnosti koja uvijek sa sobom nosi timbar najvećih.

Treća po izdavanju pjesma s ovog albuma „Tuscon Train“ samo je dublje učvrstila zadani glazbeni okvir, prekrasna melodija sa malim iznenađenjem – gudačima je pripao rrif, inače predisponiran za gitaru, te malom reminiscencijom na E Street band ili čak na „Tunnell Of Love“ Dire Straitsa.

Jedinu „anomaliju“ u odnosu na ostatak materijala nalazimo u nešto bržoj „Sleepy Joe's Cafe“ koju bi s lakoćom mogli potpisati Los Lobos zahvaljujući harmonici i pomalo tex-mex ugođaju.

Nastavak tradicije pisanja krasnih balada nalazimo u „Chasin' Wild Horses“ , prekrasne harmonije, nezašećereni gudači i neizostavna steel gitara zasluženo svrstavaju ovu pjesmu u kajdanku u kojoj se nalaze njegove najbolje.

Cjelokupnim albumom razapet je krajolik prepoznatljiv iz američke glazbene tradicije, materijal konzistentan i ujednačen, materijal koji dokazuje da unatoč godinama i 18 objavljenih albuma Bruce ipak nije autor koji je dovršio svoj ručak i gleda druge kako jedu. Baš obratno, siguran sam da će mnogima njihove večere zapeti u grlo prilikom slušanja ovog uratka, uratka u kojem je Bruce dostatno pokazao svoju lirsku, mekšu stranu koja neminovno dolazi uz brojna životna putovanja i nagomilanom iskustvom, još jednom pokazao je strast koja zna biti i patnja, čak i onda kada je zadovoljena, pokazao je radoznalost koja je uz dosadu budni pokretač ljudskog roda. Ujedno je, nadam se, trasirao put za neka nova glazbena imena koja se pozivanjem na Bruceov koloplet lirskog i dramskog stvaralaštva ne bi trebali niti malo sramiti.

Ovo ni slučajno nije Bruceova finalna potraga nakon koje će ostaviti prepoznatljiv trag, naprotiv ostavio je on toliko markacija kojima bi mogao s lakoćom obilježiti dugu, dugu stazu u glazbenom univerzumu, ova je samo usputna stanica prema za sada nedefiniranom nastavku njegove glazbene karijere. Interesantan je izbor omotnice, rasni mustang s radošću juri prema slobodnim i neistraženim prostranstvima, lijepa usporedba s Bruceovim izborom glazbenog formata u kojeg se upustio čista srca i jasnih misli i konkretnih ideja. Možda nikada u svojoj prebogatoj karijeri Bruce nije svoju harmonijsku i melodijsku elokvenciju podigao na tako visoke pozicije koje će biti teško opetovati, a kamoli nadmašiti.

Ovakav glazbeni format otvara vrata nebrojenim suradnjama s drugim glazbenicima, stoga je realno na nekom od predstojećih nastupa vidjeti i čuti neka poznata imena iz domene folk/rock/countrya. Zamislite samo čuti ovaj briljantan materijal pomiješan sa njegovim uspješnicama, trebao bi to biti koncert za pamćenje, a idealna mjesta bi umjesto glomaznih stadiona trebala biti više intimnija za potpuno doživljavanje atmosfere ovog bisera.

Na albumu su sudjelovali sljedeći glazbenici: Jon Brion, njegova supruga Patti Scialfa, David Sancious (ex E-Street), Charlie Giordano, Soozie Tyrell, kao i bogata gudačka sekcija koja je uz konstantno prisutnu klavirsku pratnju dala nemjerljivi doprinos cjelokupnoj atmosferi.

Što rezimirati na kraju?

Glazbeni svijet već je nepovratno izgubio Kralja, Kraljicu i Princa – ostao je samo Boss i bez obzira voljeli ga vi ili ne treba mu poželjeti još puno ovakvih inspiracija koje bezuvjetno uljepšavaju ovaj svijet.

Đorđe Škarica

Hits 619
Springsteen on Broadway « Springsteen on Broadway Bruce Springsteen Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42