Review
Veterani koji su davnih dana rezervirali svoje mjesto u Panteonu hip hop glazbe (kao ključan trenutak pri tome bih istaknuo kultni album Phrenology iz 2002. godine) su ne tako davno zauzeli poprilično penzionersku poziciju, postavši standardni dio osrednjeg showa Late with Jimmy Fallon. Iako im je to pružilo priliku za kolaboracije s gostima koji takve oblike televizijske zabave posjećuju, pomalo je to nekarakteran postupak za zaradu i nije se mogao očekivati od Rootsa.
Slično vrijedi i za novi album. How I Got Over je atipičan album za Rootse upravo zato što je toliko tipičan. Iako solidan u svom izričaju, nije ni približno eksperimentalan i revolucionaran kao prethodan djela. Ovaj put su se glazbene granice pomakle tek za par milimetara jer novi album Rootsa za hip hop ne donosi ništa novo.
I dok će ostali elementi više-manje zainteresirati slušatelje, tekstovi pjesama su uistinu kritična točka. Socijalne teme o kojima The Roots govore jesu svevremene, no opisati ih se ipak može na kreativnije načine.Ponavljanje I wanna change je prebanalno skandiranje želje za promjenom (Now or Never), molitva Bogu je srednjoškolski pristup ogorčenosti svijetom (Dear God 2.0), a nimalo odraslije nije opisana ni problematika odrastanja u siromašnom kvartu (How I Got Over).
U nekima od tih slučaja aranžmani spašavaju stvar. How I Got Over ipak ispada jako zabavan funk broj, dok Monster of Folks molitvi Bogu daju određenu dozu patosa da bi bila shvaćena ozbiljno. Joanna Newsom se neočekivano dobro uklopila u Right On dok je John Legend pokazao da može zvučati dobro u ispravnom okruženju. Tu inventivna produkcija dolazi do svog kraja. Dječji glas Patty Crash u The Day, Autotune dječje plakanje u Hustla te A Peace of Light kao solidan, no nekompatibilan zborski eksperiment nalik na Bjork spadaju u veće produkcijske gafove.
The Roots imaju dovoljno lovorika da bi mogli spavati na njima. Nazovimo ovaj album dozvoljenim odmorom jer solidno ostvarenje kod Rootsa je isto kao i nedovoljno u slučaju drugih izvođača.
« Rising Down 
