Review
Opravdana doza skepse javlja se kada pročitaš da bend svira amalgam sljedećih stilova: psihodelija/stoner rock/punk/deseret rock/heavy rock/garage rock. No, sve sumnje opravdano padaju u vodu prilikom slušanja zaista paklene svirke ovog tria iz Pariza.
A sve to je dobro začinjeno energičnom, nekonvencionalnom, goropadnom, avanturističkom svirkom u kojoj divlji i ponekad kaotični naleti mašte bude konstantne impulse za buđenje mravi u nogama.
Da bi to zvučalo suvislo, rafinirano i konačno destilirano u odličan mix stilova, neophodni su sljedeći elementi: propulzivan bas; gitara u kojoj se distorzije osjećaju kao kod kuće uz obavezno korištenje wah-wah pedala; divlje, postojano i svrsihodno bubnjanje uz vokal sasvim adekvatan ovakvom formatu. Red Sun Atacama sve to imaju uz zavidnu energiju koju isto tako kvalitetno prezentiraju i na koncertima, bez dodatnog pudera s kojim bi prekrili eventualne nedostatke.
I da, sve to je predstavljeno u svega 6 dugometražnih pjesama u kojima se neprestano mjenjaju tempa, zarobljavajući pri tome slušatelja u želji za otkrivanjem novih tonova, riffova i melodija. Album (njihov drugi po redu) generalno se može svrstati u odjeljak stoner rocka uz totalno progresivano/punkoidno/violentan pristup cijelom materijalu.
Red Sun Atacama su: Clement Marquez (bas i vokal),Robin Caillon (bubnjevi) i Vincent Hospital (gitara i klavijature).
Iskreno, njihova glazba nije hitac koji se čuje u cijelom svijetu, inkluzivna je to izvedba tri ravnoparavna instrumenta poredana u finoj simetriji, njihova korelacija nije eklektičko spajanje glazbenih nazora, sve je podređeno kontroliranoj energiji čija se krajnja dimenzija može najbolje doživiti uz do daske odvrnute poteciometre.
Početak albuma („11-CH“) kao da pripada opusu Gypsy Kings, da bi ta akustika u narednoj „Furies“ ubrzo prepustila mjesto distorziranom, fuzz basu i wah wah gitari u naizmjeničnoj podjeli zaista žestokih ritmova s onima nešto manje žestokim. Boljeg odabranog naslova nije ni moglo biti, zaista furiozno, divlje, energično, moćno.
Početak naredne „Antares“ kao da je izgubljeni dio „Dark Side of the Moon“ do momenta promjene ritma i prelaska u njihove prepoznatljive „divlje vode“.
Iz pjesme u pjesmu Red Sun Atacama konstantno povećavaju temperaturu na toplomjeru svojih emocija koje iznose tako strastveno i uvjerljivo, da bi za sam kraj ostavili „Ribbons“, sukus prethodnog materijala, reprezentativni pregled njihovog glazbenog opredjeljenja u kojem je bend u nezadrživom instrumentalnom galopu dobrano prodrmao i svoje i naše guzice. Tako i treba završiti album, pravim urnebesom.
Red Sun Atacami nije potrebno pridobivati naklonost publike provaljenim, otrcanim forama sa izborom otkačene odjeće ili sa manipulacijama auditorija; njima je dovoljno uključiti instrumente u struju i njihov glazbeni entuziazam koji s lakoćom zarazi slušatelje može početi.
Jeli se na stoner nebu pojavila nova, sjajna zvijezda, procjenite sami, jer ukoliko volite Kyuss onda vam ovaj bend i album ne smije proći ispod radara.
Đorđe Škarica
/
