Opus

Review

S navršenih pedeset godina života, pravo je vrijeme za rekapitulaciju karijere. U proljeće 2016. godine, slovenska pop pjevačica Anja Rupel je za izdavačku kuću Dallas records objavila svoj prvi cjeloviti presjek karijere.

Slušatelji s ove strane Sutle, Kupe i Dragonje, sjećaju se Rupelove uglavnom kroz njen angažman u Videosexu. Od preostalog dijela karijere, koji zapravo čini pretežnu većinu stvaralaštva, a i ovog Opusa, možda bi kome bila poznata tek njezina suradnja s Toše Proeskim. Kad se k tome pridodaju i 4 neobjavljene stvari, ispadne da su pjesme s Opusa skoro pa špansko selo.

Ako bi se u predstavljanju glazbe koju izvodi Anje Rupel povlačila neka paralela s hrvatskim izvođačicama, vjerojatno bi krenuli od Marine Perazić, pa nastavili možda s Vesnom Pisarović, ili Ninom Badrić i valjda Vlatkom Pokos. Na kraju bi završili s ozloglašenim zabavnjacima i hopa-cupa veselici. Ok, ne treba uvijek a priori odbiti hopa-cupa. Na kraju i kroz Videosex je bilo puno subverzivnog hopa-cupa.

Videosex je na spomenaru zastupljen s 4 izvorne pjesme koje značajno odudaraju od ostatka Opusa. I to ne samo stilom ili aranžmanom, nego i (lošijom) kvalitetom snimke, pa čak i bojom vokala. Čovjek bi pomislio da te pjesme pjeva neka posve druga osoba. Istina je da je bila maloljetna dok su neke od tih pjesama snimljene, pa se čini da je mutacija jako utjecala na njezin glas. Zbog tog stršećeg momenta pitanje je jesu li se te najstarije pjesme mogle obraditi na neki drugi način. Na albumu se doduše, nalazi prepjev Videosexovog; „Kako bi volio da si tu“, izvorno izvedenog s muškim vokalom, no nažalost ova verzija s Gopcem i Anjom, nije baš neka sreća.

I nije neka sreća kad na odabranoj zbirci radova najviše pažnje zauzme razdoblje najranijeg stvaralaštva. Sve one pjesme nastale poslije, u nekoj solo karijeri, proći će kroz uši bez imalo traga ili zadržavanja, i vjerojatno ostati u istom španskom selu u kojem su bile i prije. A za ukupni dojam, uzdah „meh!“, nameće se sam od sebe.

Toni Plićanić