MC
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Veljača 2023
Format Albumi
Vrsta Blues rock / Hard rock / Rock and roll / Contemporary Pop/Rock / Album Rock
Dodano Petak, 18 Kolovoz 2023
Žanr Pop-Rock
Length 2:17:37
Broj diskova 3
Edition date Veljača 2023
Država Europa
Etiketa Rolling Stones Records / Mercury Studios / Universal Music Group
Catalog Number 00602448115683
Edition details objavljeno: 10.2.2023.; izvršni producenti: Alice Webb, Dave Trafford i Lindsay Brown; snimljeno 15. prosinca 2012. u Prudential Center u Newarku, New Jersey
Tags The Rolling Stones Rolling Stones Records Universal Music Group Alice Webb Lindsay Brown Dave Trafford Mercury Studios

Review

„Tko nije bio taj ni neće“, možda će se uskoro govoriti o koncertima Rolling Stonesa, glazbene institucije izgrađene na čvrstim temeljima blues-rocka uz ponešto svojedobno aktualnih glazbenih primjesa (funka i popa) koja uspješno prkosi vremenu. U Zagrebu su nastupili dva puta. Prvi put bilo je to davne 1976. godine kada su u Domu Sportova u dva dana održali dva nastupa za redom i tako sveukupno realizirali najveći rock koncert na prostoru bivše Jugoslavije. Bilo je to za njih teško vrijeme: Keith Richards je dva tjedna prije izgubio sina koji je u desetom tjednu života preminuo od “sindroma nenadane smrti beba” (SIDS), a ujedno je stari Keith bio na vrhuncu svoje ovisnosti o drogama. Smješteni u zagrebačkom hotelu „Interkontinental“ u toj noći 21. na 22. lipnja u nekome su trenutku vrijeme kratili bacanjem televizora kroz prozor ali su počinjenu štetu izgleda obilato i uredno naknadno platili. Drugi nastup bio im je na Hipodromu 1998., dva desetljeća nakon onog prvog i to u sklopu tada aktualne „Bridges to Babylon Tour“. Svirali su pred 80 tisuća ljudi te tako realizirali najposjećeniji rock koncert u Hrvatskoj do tada.

Svaki njihov izdavački potez vrijedan je pozornosti, makar to bila i tek jubilarna kompilacija ili snimka nekoga koncerta. Stoga i ovaj koncert iz 2012. godine, dio njihove turneje povezane s 50-obljetnicom benda i promocijom tada objavljene „GRRR!“ kompilacije, a koji je nedavno objavljen na trostrukom vinilu definitivno zaslužuje pažnju. Možda nije zgorega pripomenuti da je „Grrr LIVE!“ bio koncertni film Stonesa, snimljen 15. prosinca 2012. u Prudential Center u Newarku, New Jerseyu te da su ga, prije remiksa i ponovne montaže, emitirali kao film „One More Shot: The Rolling Stones LIVE (2012.)“.

Uz poznatu, izvornu četvorku, koju su u to vrijeme činili Mick Jagger, Keith Richards, Ronnie Wood i Charlie Watts, na turneji su uz njih nastupali i dugogodišnji basist Darryl Jones te Chuck Leavell na klavijaturama a prateće su im vokale otpjevali fantastična Lisa Fischer i Bernard Fowler, koji im je povremeno svirao i dodatne udaraljke. Ipak, posebnu vrijednost upravo ovoga nastupa čine gosti koji su im se pridružili na sceni: Lady Gaga, John Mayer, Gary Clark Jr., The Black Keys, Bruce Springsteen i Mick Taylor, bivši gitarist Stonesa.

Odabir pjesama bio im je poprilično dobar ali ipak u cijelosti nije pokrio njihovu polustoljetnu karijeru. Nedostaje ovdje nekoliko njihovih klasika („Under My Thumb“, „Brown Sugar“, „Ruby Tuesday“ ili „Angie“), par kasnijih hitova („Anybody See My Baby“ ili „Love Is Strong“), kao i vrhunskih obrada („Like A Rolling Stone“ ili možda „Mannish Boy“), no oduševljenu publiku su u preko dva sata ipak uspješno proveli kroz repertoar kojemu su pridodali i par obrada blues pjesama svojih velikih uzora. Zagrijavanje je krenulo ranijim im pjesmama „Get Off Of My Cloud“ i „The Last Time“ iz 1965. godine koje su odsvirali s mladenačkim žarom a potom su uslijedili standardi „It's Only Rock'n'Roll (But I Like It)“ iz 1974. te nenadmašna „Paint It Black“ na kojoj je Keith Richards odsvirao glavnu temu koju je nekad svirao nezamjenjivi Brian Jones. Već u petoj pjesmi „Gimme Shelter“ kao prva a kasnije će se pokazati i najbitnija gošća koncerta pojavila se nevjerojatna Lady Gaga. I premda je Lisa Fletcher mnogo puta dokazala kako bez problema može otpjevati sve one izuzetno zahtjevne vokalne dionice na ovoj pjesmi, rasplesana Lady Gaga u efektnom priljubljenom crno-bijelom kostimu i s visokim crnim petama, duge, plave kose, snažnoga vokala i temperamentne koreografije u koju je unijela svaki djelić sebe, djeluje kao da će ne samo vokalno, već i fizički „poletjeti“. I tu su, čini mi se, Stonesi pogriješili jer su Lady Gagu, energičnu bombu koja će se pokazati kao jedna od najinteresantnijih dijelova koncerta, trebali ipak smjestiti negdje više prema kraju koncerta.

Drugu stranu prve ploče otvara fantastičan akustični sentiš „Wild Horses“, nakon kojega slijede novi gosti. Bili su to Gary Clark Jr. i John Mayer koji su sa Stonesima odsvirali „I'm Going Down“. Svirali su to Stonesi ranije na onoj svojoj staroj kompilaciji „Metamorphosis“ iz 1975. godine. Mnogo je ovdje gitarista i pjesma zvuči gitaristički pretrpano pa je pomalo i naporna, ali vizualno je svakako bila atraktivna. Nakon toga odsvirali su „Dead Flowers“, dosadnjikav country kojega su svirali i na onom svojem (čak od ovoga možda i boljem) koncertu „Stripped“ i odličan standard Bo Didleya „Who Do You Love“ kojega su izveli uz pomoć poznatoga mladog dvojca Dan Auerbach i Patrick Carney koji čine The Black Keys.

Druga ploča započinje s dvije pjesme koje su Stonesi u to vrijeme objavili kao novitete na „GRRR!“ kompilaciji a to su „Doom and Gloom“ i „One More Shot“. I upravo je to jedan od najslabijih dijelova ovoga koncerta pa i ploče, što potvrđuje i suzdržaniji odaziv prisutne im publike. Šteta, jer su u tih desetak minuta mogli dodatno 'nabrijati' ekipu s barem dvije svoje vrhunske stvari kojih Stonesi, znamo, imaju pregršt a koje u konačnici nažalost ipak nisu svirali. Ali, zato im je izvedba iduće stvari „Miss You“ bila fantastična, uz komunikaciju s publikom i zanimljiv produžetak na Darrylovoj bas gitari (koja ovoj pjesmi daje jedan poseban ugođaj) bila je pun pogodak. „Honk Tonk Woman“ klasik je i ne čudi da se našla ovdje, premda su se na njihovim ranijim live albumima mogle čuti i njezine bolje izvedbe. U neke četiri minute prije pjesme „Before They Make You Run“, Mick se toplo zahvalio publici „zbog koje sve ovo u stvari rade“ te predstavio sve članove benda. Očekivano, najjači aplauz dobili su, naravno, Ronnie Wood, Charlie Watts i Keith Richards. I ovo im je pjesma s albuma „Some Girls“ i nije neki nezamjenjiv hit, ali je skladba Keitha Richardsa u kojoj progovara o svojim iskustvima s drogom i kanadskom policijom te o smrti prijatelja Grama Parsonsa, glazbenika koji je umro od posljedica drogiranja. Iduću pjesmu „Happy“ također je otpjevao Richards. Pjevački, Richards je nezanimljiv (jednako kao što ni Jagger nije neki gitarist) ali se tijekom tih desetak minuta Mick Jagger vjerojatno uspio kvalitetno odmoriti. Na idućoj je pjesmi „Midnight Rambler“ kao gost nastupio njihov bivši gitarist Mick Taylor koji je uskočio svojedobno u bend kao zamjena za Briana Jonesa prije nego što ga je na tom mjestu zamijenio Ronnie Wood. Unatoč tome što pjesma sadrži dobre elemente bluesa (gitare i usna harmonika), osobno, uvijek mi je bila predugačka i kao takva pomalo naporna te se dala zamijeniti bilo kojom s njihova albuma „Exile on Main St.“. Bez ove izvedbe koncert bi ne samo preživio, već bi i dobio na dodatnoj dinamici. Mogli su se vratiti u blues i uz pomoć pjesme „Spider And the Fly“ ili „Mannish Boy“, a usnu harmoniku dočarati onom, već spomenutom, njihovom izvedbom Dylanove „Like a Rolling Stone“ koja je svakako bolja od samoga originala.

Treći vinil otvara pjesma „Start Me Up“, jedan od njihovih najvećih hitova iz osamdesetih te je kao takva svakako na ovoj live kompilaciji zaslužila svoje mjesto, a nakon nje slijedi „Tumbling Dice“ koja je dodatno zanimljiva jer se u njoj pojavljuje Bruce Springsteen. Odabir gosta vjerojatno je bio Jaggerov izbor jer Richardsovo mišljenje o Springsteenu je u najmanje ruku kompleksno: malo mu se divio pa ga kasnije nazvao 'pretencioznim' da bi na kraju zaključio da je u komunikaciji sasvim „slatka i fina osoba“. Kako god, odrokali su Stonesi i Boss skupa ovu stvar i nije zvučala loše: Springsteenova gitara baš i nije došla do izražaja ali vokalno je kompatibilno sjeo uz Micka Jaggera. Uzgred budi rečeno, mogli su Stonesi gostovanje Springsteenu uzvratiti i obradom neke njegove pjesme, jer su Stonesi po pitanju energije u Springsteenovim brzim stvarima poprilično ravnopravni te bi zvučalo i više nego dobro. Do kraja koncerta odsvirali su same hitove: gitaristički zanimljivu „Brown Sugar“, fantastičnu i ritmički nenadmašnu „Simpathy for the Devil“ koja je, bez sumnje, imala i svojih boljih live izvedbi ali nije niti ova u potpunosti za odbaciti, posebno stoga što publika u njoj i više nego evidentno uživa.
Posljednju stranu treće ploče otvara „You Can't Always Get What You Want“ pri kojoj im je u izvedbi svesrdno pomogao zbor s Trinity Wall Streeta. Na neki način, ostvarenje je to Jaggerovog sna još iz one davne 1969. kada je želio da ovu pjesmu s albuma „Let It Bleed“ otpjeva pravi zbor koji pjeva gospel. Lijep je to finale koncerta kojega su Stonesi definitivno zaokružili izvedbama pjesama „Jumpin' Jack Flash“ i svojim svevremenskim, nezaobilaznim, ujedno i najvećim hitom - „(I Can't Get No) Satisfaction“.

I što na kraju reći o ovome albumu? Kao i svaki koncert Stonesa i ovaj je nesumnjivo bio doživljaj za publiku koja je svakako uživala u njihovih poštenih preko dva sata sviranja bila strpljiva čak i u spomenutim momentima koje su Stonesi mogli zamijeniti nekim drugim pjesmama. Ipak, najvjerojatnije su upravo gosti ovome koncertu udahnuli dodatno osvježenje. Moglo bi i njihovu live diskografiju detaljnije pročešljati te pronaći zanimljivijih i boljih koncerata ali ima među istima i onih koji su od ovoga definitivno lošiji. Stoga je, čini mi se, najpoštenije reći da je ovo zlatna sredina zimzelenog benda koji će uvijek biti energičan i zanimljiv. Keith Richards je jednom rekao: „Everyone talks about rock these days; the problem is they forget about the roll.“ Bez sumnje, Stonesi će unatoč vremenu uspješno 'odrolati' još barem nekoliko turneja te nam kasnije zasigurno prezentirati i nekoliko živih snimaka svojih nastupa i u svakoj novoj postavi.

Ivan Dukić

Hits 2400
Blue & Lonesome « Blue & Lonesome The Rolling Stones Albumi Kronologija Hackney Diamonds » Hackney Diamonds

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



Symphonika On The Rock i treći put u Lisinskom


U klubu Boogaloo održan ZMF Media dan


Camille Bertault Quintet oduševio Tvornicu


Sjajan koncert The Tiger Lilliesa u Kinu SC


Trap Takeover na jednu večer preuzeo Kutinu


Zadruga rasturila u rasprodanom Hard Placeu


Songkillers nastupili u Tvornici


Kries u Boogaloo – autohtona hipnotička etno psihodelija


Urban&4 uz gudački orkestar nastupili u Šibeniku


“Ne igraj se s vatrom, slušaj ju!”


Slavlje života i glazbe velike Janis Joplin


Mondo Generator feat. Acid Row i Omega sun


Zagreb glazbom obilježio Dan Europe


JazzHR u Tvornici kulture


Galerija fotografija: Them Moose Rush, Zepaxia, Rens Argoa


Tihomir Pop Asanović veličanstveno obilježio 60 godina karijere


Opasna doza dopamina u Tvornici kulture – Baks


Matija Cvek održao koncert u Zadru


Lekcije Kojota na otvorenju 20. Culture Shock Festivala