Review
Nakon 38 godina ponovo slušam ono što nikada nisam čuo. O čemu se radi ? Ma, koje reizdanje u sebi ima 10 novih snimaka i od toga je sedam novih?!
Exile On The Main Street najvećih the Rolling Stonesa ponovo je zakotrljalo lavinu! Zašto? Pročitajte u nastavku.
Moja priča ide ovako:
Album Sticky Fingers svojom kvalitetom i stilskom perfekcijom plijeni pozornost svakog iole ozbiljnijeg diskofila ili poklonika rock glazbe. Neke stvari i neki albumi ne mogu biti izostavljeni, jer bi to bilo krajnje neozbiljno. Tako je i ovaj put.
Citiram: Ovo je najbolji dvostruki album u povijesti r’n’-la. To je posljednje remek djelo Stonesa.Ovaj album predstavlja osjećajno preispitivanje upravo one etničke glazbe koja je i zapravo stvorila same Stonese. Tako je, naime, 1972. godine pisao poznati rock kritičar Paul Evans. Evidentno je - da je na tom dvostrukom albumu neosporno prisutan: blues, stax – sound, country, bluegrass i naravno r’n’r-ol. Materijali sa ovog dvostrukog albuma ne predstavljaju posvete tim izvorištima, nego ih nadmašuju. Ti materijali, ta glazba je sadržajnija, složenija i podvojenija, ponekad dotjeranija, a u nekim temama čak je i nadahnutija od svojih izvorišta. Naravno, svi ste već pogodili, radi se o dvostrukom albumu kojeg su 12. svibnja 1972. godine objavili the Rolling Stones i kojem je radi naziv bio Tropical Disease, a da bi u konačnici dobio ime…. Exile On Main Street.
Rolači su istovremeno spremali i novu svjetsku turneju, kako bi promovirali novi album, ali isto tako su se željeli konačno riješiti negativnog naboja i zlih duhova Altamonta, te da konačno potvrde i utvrde da su the Rolling Stones sasvim posebna klasa kada je u pitanju rock odnosno koncertni biznis.
No, vratimo se ovom dvostrukom albumu. To je prvenstveno album u kojem nema nikakvih prisila, ograda, nema pritisaka, nema cenzure. Album odiše perfektno preslikanoj atmosferi stvaranja samog albuma, bio je to jedan non-stop party session iz kojeg su se rodile ovako skladane, aranžirane, koncipirane i prezentirane odnosno snimljene pjesme. Materijali sa ovog albuma nose u sebi stvarno veliku dozu opuštenosti i oni su dokaz da su Stonesi bili i ostali najveća r’n’r-ol grupa svih vremena.
Stonesi su band koji je uspio ostati vjeran izvornom r’n’r-u a istovremeno su ga uspjeli preoblikovati sukladno zahtjevima i duhu vremena. Svakako da je Richards na sebe preuzeo veliki teret stvaranja albuma, Jagger je u to vrijeme malo dublje utonuo u drogu i nije bio previše oran za kreativnost, no svakako je sjajno odradio sve što je morao.
12., 17., ili ako pak hoćete 18. svibnja 1972. godine Stonesi su izdali možda i svoj najbolji album po mišljenju mnogih eminentnih rock kritičara. Opuštena i neopterećena atmosfera u kojoj je nastao ovaj 'dupljak' potvrdila je i sve kasnije primjere kada se stvara ploča na taj način. Da, puno je primjera da su albumi nastali u takvoj atmosferi postali …pravi glazbeni dragulji. Naravno, ovdje ih ne želim sada posebno izdvajati, jer ćemo se sa njima možda već susresti u nekom od slijedećih redaka.
Kako sam album, tako je i sama karijera Stonesa u tom razdoblju došla do razdjelnice kada više ništa nije bilo kao prije. Stonesi konačno više nisu bili toliko jednostavni, oni su postali dio onoga što su nekad nazivali – pogrdnim riječima. Postali su sastavni dio svjetskog glazbenog i inog jet-seta.
Jasna je njihova težnja da su albumom Exile On Main Street željeli postići najbolje, shodno tome angažirali su sve svoje raspoložive snage; da okupe samo najbolje od najboljih, pa su se tako tu našli:
Peter Rudge – Tko je to? Čovjek koji je stvorio WHO-ce
Chip Monck - Tko je to? Tehničar koji je organizirao Woodstock
Robert Frank – autor omota albuma
Robert Greenfield – novinar koji će kasnije opisati kompletnu turneju.
S druge pak strane, sva ta silna uhićenja i ekscesna ponašanja, osobito Richardsa i Jaggera, nisu uspjela zasjeniti blistavi uspjeh kako samih Rolača, tako i dvostrukog albuma Exile On Main Street. Njegova vrijednost očituje se samo u glazbi i nema ama baš nikakve veze sa svim tim sporednim stvarima. Ali ipak sve je to povezano pa tako tijekom same turneje Exile On Main Street, nije se prodao u više od milijun primjeraka. No, bilo kako bilo, upravo tom turnejom Rolači su konačno uspostavili odnose i standarde kojih se drže i danas: uobičajeno je postalo spektakularno.
Već 17. lipnja 1972. dupli album Stonesa Exile On Main Street nalazio se puna četiri tjedna na prvom mjestu američke top liste najprodavanijih albuma. Ovaj album, koji je snimljen u pokretnom studiju u Francuskoj, a stvaran u Richardsovoj vili, je naprosto bio dvadesetčetverosatni party – session. A materijali snimljeni tom prigodom poslužili su za snimanje ovog albuma, kojeg danas gotovo svi eminentni glazbeni kritičari svrstavaju u rock – antologiju. Teško je objašnjavati zašto je to tako.
Općenito, možemo kazati da su obično takvi albumi plod dugotrajnog rada no, pored toga tu ne smije biti nikakvih pritisaka, odnosno glazbenici moraju svirati samo onako kako osjećaju i taj osjećaj ne smije biti pomućen bilo kakvim opsesijama samih glazbenika; odnosno idejama sa strane, a da o bilo kakvim ogradama niti ne govorim. Na ovakav pristup svih koji su uključeni u glazbenu industriju obično dolazi 1 ili 2 albuma po izvođaču. Takve albume zapravo je teško snimiti, jer zapravo se nikada ne zna kada će se sve to poklopiti. A kada se sve poklopi iz glazbene radionice izlazi takav materijal da nam zastaje dah, mnogi ostaju nijemi, u nevjerici buljeći u prazno i uzaludno ponavljajući da li je to moguće, da li je moguće da je upravo taj album remek djelo, da ulazi u rock antologiju. Exile On Main Street je upravo takav album.
Čudno je to, kako bend zna kada je napravio pravu stvar, kada je snimio i više nego izvrsnu ploču – album. Rolači su uvijek tijekom svoje karijere, koja ima stvarno dugi staž i evo, proteže se sve do današnjih dana a u tih gotovo pola stoljeća rada, no dobro, 40 godina rada težili su stalno upravo tome da imaju album poput ovog. Exile On Main Street bio je ostvarenje svih njihovih težnji.
Moram ovdje naglasiti, kako je negdje sredinom kolovoza 1972. godine prodaja albuma krenula vrtoglavom brzinom, svugdje, po cijeloj zemaljskoj kugli slušali su se Rolači, svugdje se prašio njihov r’n’r-ol. Čak i oni koji im nisu bili skloni, pred materijalima sa ovog albuma mogli su se samo povući, te iz prikrajka zajedljivo i jalno gristi nokte; opet je taj vražji bend uspio, i gle vraga …. još i k tome su napravili album od kojeg svima cure sline.
A što kaže vrla kritika, ha,….. svi imalo relevantni kritičari morali su se dati na posao i pisati recenzije u kojima je bilo mjesta samo za pohvale, eto, nikada do tada nisu se pisale kritike, oprostite pohvale… kao ovom albumu Rolača. Bez obzira na ovakve uspjehe Rolači ostaju dosljedni sebi i svojoj karmi nepoštivanja reda i zakona. S jedne strane superstarovi a s druge otpadnici od društva, odnosno jedinke koje nisu baš previše marile za društvene norme i standarde, i u tom dijelu Rolači su prašili po svome, baš kao i u svojem r ‘n’ r-lu. No, vremena se mijenjaju i svi starimo…
Stonesi nisu željeli nikoga kopirati, željeli su raditi svoju glazbu po svojim uzorima, a ovaj album očiti je dokaz kako oni rade; skladaju i snimaju bolje, osjećajnije, nadahnutije nego njihovi uzori. Možda je ključ svega više nego izvrsni, zapravo izuzetno osjećajni feeling sviranja gitare kojeg posjeduje genijalni Mick Taylor. Nakon smrti Brain Jonesa, došao je u bend tiho, ali je svojom osebujnom svirkom gitare obilježio razdoblje koje je proveo u Stonesima. Tim istančanim feelingom nosio je i ostale članove benda, kojima nije puno trebalo poticaja kada je u pitanju blues feeling, a njega svi imaju i više nego dovoljno. Moram iskoristiti prigodu i napisati otvoreno; da boljeg gitariste od Mick Taylora Rolači nisu imali ni prije ni poslije – čast svakome, ali duboko stojim pri ovoj tvrdnji.
Shodno tome, sav taj kompletan ugođaj tijekom snimanja nosio je cijeli band, a pridruženi članovi banda kao Ian Stewart, Jimmy Miller, Billy Preston, Terry Kirkland i drugi su bili zapravo inicijatori nastavka ako slučajno negdje zapne (ma, vjerojatno znate onu priču o pjesmi All Down The Line o.a.).
Bilo kako bilo, Rolači su imali zlatnu 'koku' u rukama i naravno, bilo bi glupo da su ju samo tako ispustili. Skladbe na albumu se nižu takvom producentskom harmonijom da to jednostavno i dan danas - punih 38 godina od nastanka albuma ostaje fascinantno u svakom svom segmentu. I što sad ? Ništa... smiješno slijedi...
PREPORUKA:
The Rolling Stones su izbacili sa albuma neke pjesme i nisu ih objavili, a ovo reizdanje Exile On The Main Street je samo čvrsti dokaz da jednostavno nisu trebali izbacivati apsolutno ništa.
Mladen Lončar - Mike
/
« Sticky Fingers 
