Review
Postav zvuka: kamperska vatrica pod zvijezdama, okružena glazbenicima u životinjskom liku sa synthom, samplerima i gitarom i desetak očiju uprtih u njih. Kad Avey Tare, Panda Bear, Deakin i Geologist otpočnu svoje sonično zaz(v)ijanje, promatrači u krugu prime se za ruke i započnu aritmičan ples oko vatre koja dogorijeva nekako u neonskim presijavanjima... Ima nešto u vječitom eksperimentu Animal Collectivea - nešto primitivno, himnično - što ih čini obožavanim božanstvima hipster svijeta. Njihova pjesma, obično busen gitarsko-samplerskih uvijanja, preklapanja i zasićenja, ipak odmotava melodiju, overdose efekata i detalja rasplinjava se u dimu psihodeličnog ambijenta, a uz još začina (makar u tragovima) poput hip-hop/dub ritmova idolatrija o ovom američkom sastavu prelazi sve granice. Tako im se danas dešava da im koncert u jednom Zagrebu sele u veći venue, isti onaj gdje su dan ranije nastupili Swans.
Noah Lennox je začetnik ovog kolektiva; na nezaboravljenom Merriweather Post Pavillion autor one prepoznatljive repetitivne-i-dopadljive strane albuma (Brothersport, My Girls, Guys Eyes, Daily Routine). Striček Lennox se glazbom bavi osim u projektima Animal Collective i Jane i samostalno, kao Panda Bear.
Kao što izbor monikera daje naslutiti, ni zvukom se Panda Bear ne udaljava značajno od matičnog benda. Tomboy je treći Panda Bear album, nasljednik šajni uspješnog Person Pitch iz 2007. Ako je Person Pitch značio sazrijevanje svih onih rastrzanih enfant terrible isprobavanja Animal Collectivea, Tomboy definitivno nastavlja istraživati tu potvrđenu odraslost - samo nešto sumnjičavije, sumornije.
Ima tu onih višeslojnih jako pandastih (campfire!) himni (You Can Count On Me, Surfer's Hymn), minimalističnijih numera (Drone, Scheherezade), i puno, puno repetitivnih (opet, jako pandastih) struktura koje idu skroz do granica s dosadom.
No Tomboy funkcionira (tek) kao kolekcija pjesama. Iako teže prohodne i zahtjevnije, svaka intrigira u introspektivne sonične krajolike velikog i ozbiljnijeg Panda mede - ali, preudaljene su jedna od druge, fali im vezivnog tkiva koji bi ih zaokružio u album, i još puno kohezije da bi taj album oduševljavao kao i prethodni. But then again, bi li to bio Panda Bear da je napravio nešto očekivano?
Danijela Kovačec
