Počasni krug

Review

Početkom ožujka 2020. godine slovenski kantautor Zoran Predin u pratnji Zagrebačke filharmonije održao je koncert u sklopu Off ciklusa u prepunoj dvorani Vatroslava Linsinskog. Na konferenciji za medije koja mu je prethodila moglo se čuti da je to 'Vrhunac karijere' i 'Zoran Predin kakvoga još nismo čuli', a Mirko Boch, ravnatelj Zagrebačke filharmonije izrazio je zadovoljstvo suradnjom s poznatim glazbenikom i kantautorom te spomenuo kako je Off ciklus upravo i osmišljen kako bi svojim „novim i neobičnim, ali redovito kvalitetnim i zanimljivim glazbenim programima približio Zagrebačku filharmoniju novoj i široj publici“. Bio je to koncert na kojemu je Zorana Predina pratio do tada najveći broj glazbenika na sceni s obzirom da su mu uz članove Zagrebačke filharmonije podršku dali i vrsni glazbenici pratećeg mu benda: Ivan Popeskić na klaviru, Bruno Urlić na violini, Henry Radanović na električnom kontrabasu te Marko Matošević na udaraljkama. Nisam bio, ali prema onome što se moglo saznati iz medija koncert je bio nezaboravan i zagrebačka je publika bila oduševljena. Ne čudi stoga što se nekoliko godina kasnije ovaj koncert pokušao dokumentirati vinilnim izdanjem koje je nazvano "Počasni krug". „Skrivena želja svakog kantautora je suradnja sa Zagrebačkom filharmonijom“, zapisao je Predin i pridodao: „Jedan sam od onih sretnika kojemu se ta želja ispunila. (…) S četrdesetogodišnjom glazbenom karijerom iza sebe, u kojoj sam bio kantautor, rocker i gypsy swing šansonijer, danas pjevam uz pratnju velikog orkestra koji svira moju glazbu i osjećam se kao pobjednik. A zna se, samo pobjednici imaju pravo na počasni krug.“ Sve nove aranžmane napravili su Bruno Urlić i Ivo Popeskić, a u nekim pjesmama korišteni su motivi „Uvertire Stelle“, glavne glazbene teme kazališne predstave „Stella“ po motivima Johanna Wolfganga Goethea iz 1992. godine.

Predin je na koncertu koji je trajao barem sat i pol izvodio svoje poznate i manje poznate pjesme u raskošnim aranžmanima uz pratnju velikog orkestra stoljetne tradicije obilježene vrhunskim muziciranjem u Zagrebu i Hrvatskoj kojim je ravnao maestro Krešimir Batinić. No, nakon koncerta koji je bez sumnje bio odličan postavilo se pitanje kako odabrati najreprezentativnije pjesme koje će ostaviti trajni zapis ovoga, po svemu sudeći, velikoga događaja kako za autora tako i za njegovu vjernu zagrebačku publiku. Snimljen je najvjerojatnije cijeli nastup i nakon toga Predin je suzio izbor na deset autorskih pjesama koje je odabrao, kako možemo pročitati na samoj ploči, „prema kriteriju da prednost imaju one u kojima je glazba dominantnija, jer nose u sebi mogućnost da ih se u novim aranžmanima izvodi koristeći sve sekcije simfonijskog orkestra“. No, ključno pitanje koje nam se pri slušanju ove ploče nameće ipak glasi: je li Zoran Predin u tome u potpunosti uspio?

Prvu stranu ploče otvara pjesma „Čekaj me“ u prepjevu Arsena Dedića. U tekstu na ploči Predin je predstavlja kao „kolodvorsku baladu objavljenu na albumu 'Sirene tulijo' Lačnog Franza iz 1987. godine, 'nadograđenu' Arsenovom verzijom s albuma 'Svjedoci / Priče' iz 1989. godine“. I ona, kao i sljedeća pjesma „O mladom studentu i udanoj ženi“ zvuči fenomenalno: orkestracija je savršena, Zoranov glas sjetan i zavodljiv, nedostaje joj tek možda neki konkretniji solo kojega bi mogla izvesti i primjerice električna gitara te bi se na taj način napravila zanimljiva kombinacija orkestralne i rock glazbe. U drugoj pjesmi tekst govori o neostvarenoj simpatiji između studenta i starije dame koji traže utjehu u nadi o mogućoj realizaciji ljubavi u nekome drugom životu. Nakon ove prve dvije sporije logično je bilo ubaciti neku bržu pjesmu pa slijedi „Kosa boje srebra“ koja to donekle i jest, ali je i dalje laganog tempa. Pjesma je lijepa, posvetio ju je Margiti Stefanović, prerano preminuloj kraljici YU Novog vala, ali možda i nije bio pravi trenutak za nju. Posebno zato što nakon njih slijede još dvije usporene 'laganice': prva od njih je „Gdje poljupci krote lava“, koju Zoran opisuje kao „nestašnu erotsku baladu“ s albuma „Tragovi u sjeti 2“ kojega je napravio u suradnji s Matijom Dedićem (2016.) a od ranije znamo kao pjesmu „Tam bi rad bil pokopan“ s albuma „Tiha voda“ Lačnog Franza iz 1989. godine. U instrumentalnom dijelu funkcionalno je iskorišten cijeli orkestar i zanimljiv joj je aranžman te bi uz drugačiji redoslijed pjesama i ova kompozicija bolje sjela. No, ovako djeluje jednostavno uspavljujuće kao uostalom i „Ti možeš smiješkom“, posljednja pjesma na prvoj strani. Prema Zoranovom tumačenju opisuje je kao „naivnu, ali potpuno iskrenu dozu zdravog optimizma koje ima ljekovito djelovanje“. Ne znam na kakvo je ljekovito djelovanje konkretno mislio ali pjesma svakako ima blagi sedativni učinak. I ako ste budni, možete okrenuti ploču na drugu stranu jer ste, eto, upravo došli do kraja prve ne pretjerano impresivne strane ovoga albuma.
Hoće li drugu stranu otvoriti neki hit u nešto bržem ritmu koji bi nosio ostatak pjesama ili će se sve nastaviti u stilu sjetnih i romantičnih tužaljki kojim će autor ostvariti vlastiti san? Oni koji znaju opus Lačnog Franza poznato im je da je pjesma „Poljub, ki riše ustnice“ s njihova albuma „Na svoji strani“ (1986.) žestoka, potmulog ritma s agresivnom, pomalo psihodeličnom električnom gitarom i da je Zoran pjeva glasno, očajnim vokalom koji je blizu toga da se artikulira u jedan jaki i dugi krik. U spotu iz onoga vremena Zoran je bio vezan za neki stolac u svojoj crnoj kožnoj jakni, izložen nekom mučenju tv-vijestima dok se na prijemniku ispred njega vrte potresni prizori rata. No, u novom aranžmanu i u izvedbi Zagrebačke filharmonije pjesma je osjetno mirnija, Zoranov glas tih, dubok i jednoličan premda pomalo čak sablastan a na momente možemo čuti lijepe solo dionice Ive Popeskića na koncertnom klaviru te Brune Urlića na violini koje mirno i skladno dopunjavaju puhači. Marko Matošević svojim udaraljkama donekle unosi pjesmi potrebnu dinamiku a cijela pjesma završava efektnim stišavanjem te potom i naglo. Ipak, ne znam je li sama pjesma ili njezina izvedba ostavila duboki dojam na publiku, ali pljesak je bio intenzivan. Na ploči potom slijedi „Lijepa dok me ljubiš“, pjesma za koju autor kaže da je „omaž ženskoj ljepoti u nekoliko harmonija sa zaraznom melodijom iz 2005. godine“, hvalospjev ljubavi i ženskoj ljepoti s kojom se mogu identificirati sve romantične kućanice. Prvi put smo je čuli kao pjesmu „Lepa, ko ti pride“ na albumu „Žarnica za boljši jutri“ kojega je snimio sa svojim tadašnjim pratećim bendom Živim legendama. U novom ju je aranžmanu Zoran vokalno izveo prilično uživljeno, u solo dionicama čuju se klarinet i truba a ritmom, gypsy-violinom kao i pratećim ženskim vokalima Julije Klajnščak i Žive Horvat podsjeća na pjesme Leonarda Cohena. „Vilenjak“ je tužna i sjetna balada koju je Predin napisao 2003. kada mu je preminuo otac Štefan, a koju Zoran danas posvećuje svojim anđelima Čuvarima: Arsenu Dediću, Darku Glavanu, Bošku Petroviću, Draženu Vrdoljaku, Vladi Divljanu, Predragu Luciću i Iztoku Pucu. Još je to jedan svijetli moment ove ploče: aranžman je prekrasan, kao i koncertni klavir Ive Popeskića te violina Brune Urlića a posebno upečatljiv je efektni pizzicato koji se može čuti u izvedbi gudačkoga dijela orkestra.

Teško je zamisliti neko izdanje koje pokriva karijeru Zorana Predina a da ne sadrži pjesmu „Praslovan“, vidovitu baladu iz 1979. godine s prvoga albuma Lačnog Franza „Ikebane“, koja se, kako kaže Predin, „već dvaput obistinila“. Aranžman je ove izvedbe raskošno orkestralan, Marko Matošević udaraljkama efektno naglašava refren a Zoranu podršku daju i prateći ženski vokali. Ipak, šteta je što Zoran glasom barem u drugom dijelu pjesme nije potegnuo onako kao nekad, već ju je svojim baršunastim baritonom bez suvišnih naprezanja otpjevao cijelu u ravnini kao da je neka ljubavna pjesma. S jačim glasom Predin bi ovom nastupu dao ponešto dodatne energije pa i dinamike te bi i na taj način napravio i bolju pripremu za posljednju pjesmu na ovoj ploči, a to je pjesma „Na kraju filma“. Ovu pjesmu neki znaju s albuma „Svako dobro“ (2019.) najnovije postave Lačnog Franza, a Predin ju je na omotu predstavio kao „pjesmu o kauboju koji jaši u zalazak sunca“. U izvedbi glazbeno se ističe Bruno Urlić koji je i ovdje odsvirao jedan prekrasan violinski solo, a tekstualno dobar je završetak jednog posebnog izdanja Zorana Predina. U ovoj pjesmi čak ni ono što bi kod svakog drugog izgledalo kao patetika („Ti voliš drugog, takav je život u sreći nema milosti…) nekako sjeda kao izraz dublje emocije.

„Počasni krug“ Zorana Predina & Zagrebačke filharmonije sveobuhvatan je projekt u kojemu su orkestar i autori aranžmana napravili izuzetno kvalitetan posao. Ono što je najveći hendikep ovoga izdanja jest vrlo vjerojatno nereprezentativnost uzorka koji je za ovu priliku odabran. Naravno, jasno je da ploča na koju može stati maksimalno četrdesetak minuta glazbe ne može pokriti dvostruko duži koncert, ali je upravo u tome ključan bio odabir pjesama i ujedno najveći izazov. Stoga, kao jedinu ali temeljnu zamjerku ovome izdanju smatram neuvrštavanje nekih nezaobilaznih Predinovih uspješnica koje su se čule ili su se mogle čuti u novim aranžmanima: primjerice „Ne mi dihat za ovratnik“, „Vsi koščki so celi“, „Ljubimec iz omare“, „Adijo pamet“, „Šta bi mi bez nas“, „Mentol bombon“ i mnoge druge, tim više što su ove dvije posljednje na koncertu bile odsvirane kao bis.

Sve u svemu, u smislu dokumentiranja jednog velikog koncerta čini se da je „Počasni krug“ ipak podbacio te nažalost nije realizirao svoj željeni cilj. I premda je Predin ostvario san izvedbe koncerta s velikim i vrhunskim orkestrom, nogometnim rječnikom rečeno „našao se u prilici pred praznim golom ali priliku nažalost nije uspio realizirati“. Možda ćete ovu ploču odložiti na policu i ne slušati je prečesto, ali ćete zato istu moći popunjavati kvalitetnim reizdanjima starih ploča Lačnoga Franza na vinilu.

Ivan Dukić