MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 2020
Format Albumi
Vrsta Alternative rock / Grunge / Hard rock / Post-punk / Alternative/Indie Rock / Experimental Rock
Dodano Subota, 28 Ožujak 2020
Žanr Rock
Length 57:03
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 2020
Država Europa
Etiketa Monkeywrench Records / Republic Records
Catalog Number B0031606-02
Edition details objavljeno: 27. 3. 2020.; producent: Josh Evans, snimano: 2017. - 2020.
Tags Republic Records Pearl Jam Monkeywrench Josh Evans

Review

Znate li za najpopularniju dalmatinsku kartašku igru Trešetu? Ako ste prvi od ruke i imate, recimo 2 napolitane, onda ste u igru ušli s najjačim adutima, baš kao što su Pear Jam svoj najnoviji album otvorili sa čak 4 ubitačna aduta s kojima su baš dobro zagrijali brojna očekivanja, ili bolje kazano, nadogradili svoju poslovičnu žestinu najbolje očitovanu kroz žive nastupe.

Je li taj nesvakidašnji uvod bio svjesno ili nesvjesno „samoubojstvo“ nakon kojeg slijedi pad u sivilo?

Ali čekajte, (kao u onim glupim reklamama) ovo nije sve, dragi slušatelji, nastavite slušati naredne bisere prepune dramatičnosti, nepatvorene snage, iskrenih emocija, veličanstvenih harmonija i sigurno ćete osjetili istovremeno snažno uzbuđenje zbog nevjerojatne energije, veličanstvene svirke (to se donekle i podrazumijeva), kao i pustiti poneku suzicu zbog iskrenih stihova kojima su prožete i balade, neizostavan apendix svakom dobrom albumu. Dovoljno, zar ne?

Što se zapravo dogodilo da je ovaj album apsolutno akromatičan?

Pearl Jam su od tamo nekih „anonimaca“, gle, sa istim imenom pokupili sve njihove fore, ubacili ih u mikser, te dodali prave začine (dodatnu energiju, poneke Pete Townshend riffove, možda nesvjesnu posvetu Davidu Byrneu, magnetsku melodičnost) u pravim količinama, te su nam servirali, mogu sasvim sigurno kazati, pravi rajski nektar kojem će samo neki čudni ljudi tražiti mane.

Proročanske riječi barda rocka „rock'n roll will never die“ svoju konfirmaciju potvrđuju u već uvodnoj „“Who Ever Said“ sa Whoovskim gitarama, žestinom kao iz najboljih dana djedica rocka (riječ satisfaction konstantno je prisutna), uz (opet) nevjerojatan vokal „luđaka i dobrice“, sjajnog Eddiea Veddera.

I kada pomislite da su se već u otvarajućoj „starci“ ispuhali, slijedi „Superblood Wolfmoon“ za čije ključanje krvi i pumpanje adrenalina nije potreban nikakav potres, osim ovog glazbenog.

Treći adut je prvoobjavljeni singl „Dance of the Clairvoyants“ svojevrsno podsjećanje da su Eddie i društvo bili mladi i pritom slušali Talking Heads (sjećate li se „Once in a Lifetime“), kao i Peter Gabriela. Interesantna je činjenica da su glazbenici izmjenili svoje originalne istrumente. Mike McCready je na udaraljkama; Jeff Ament svira gitaru; Stone Gossard ne na basu. Svojevstan je ovo odmak od njihove prepoznatljive glazbene paradigme, no sasvim svjež i interesantan uradak sa blagim dodatkom elektronike, sasvim pametno i ukusno umetnute.

Četvrti, s početka ove priče navedeni adut zove se“Quick Escape“ sa fenomenalnom linijom na basu, odličnim gitarskim solom (podsjetnik na to kako su to nekad radili Hendrix ili Clapton), solidnim riffom – pjesma kao stvorena za headbanganje, rock u svom telurijskom izdanju.

Iz uvodne energetske domene „Alright“ i folk obojena „Seven O Clock“ svojim melodijama, prekrasnim stihovima (Eddie majstore) odvlače nas u smirenije vode prepune lijepih harmonija, potrebnog relaksa, zavidne glazbene pozadine potpomognute klavijaturama, uz senzibilan, ali ne patetičan vokal.

Još jedan esencijalna, „Never Destination“ čistokrvna rock numera opet nas izvači iz blagog smiraja, nije na nivou prvih 4, ali zbog svoje „divljine“ nije ni daleko od njih, sa, makar po meni blagim konotacijama na Bossa iz mladih dana. Matt Cameron je svojih pet minuta slave dočekao u „Take The Long Way“, još jednom glazbenom Red Bullu.

Završetak albuma ustvari je koncept preuzet sa koncerata, nikada ih ne smiješ završiti sa motivirajućim, bržim pjesmama – tu laganice preuzimaju primat, čast finaliziranja ovog odličnog albuma preuzele su akustične „Buckle Up“ ; „Comes Then Goes“ s višeglasnim vokalima kao hommage liku i djelu CSN&Y, te veličanstvena i raskošna „Retrograde“ kroz koje Eddie suvereno dokazuje koji vokalni potencijal posjeduje.

Ukratko, nakon 7 godina kreativne neimaštine može se slobodno kazati „king is dead, long live old, new king“; ovo je njihov (tko zna koji) big bang, seizmološki udar koji ostavlja trajne, samo pozitivne posljedice na armiju njihovih obožavatelja, pa i onih drugih koji iz ovog albuma mogu puno naučiti.Očito je da su ovim albumom Pearl Jam sigurno sazreli u svojim nastojanjima učiniti ovaj svijet ljepšim i ugodnijim mjestom, ispolirana je ovo patina motivacije što razlikuje autentičnost od patvorenog. Ovaj album zasigurno posjeduje dobru dozu singularnosti, čvrsta je to funkcija u komunikaciji između benda i slušatelja koja će s lakoćom doseći potrebnu dozu društvene interakcije. Također nedvojbeno dokazuje da marmelada od perli ni u ludilu ne misli koračati mainstreamom poput nekih zabludjelih bendova.

Ako vas jednog dana po završetku ove grozne pandemije upitaju po čemu ćete je pamtiti, jedan od odgovora je zasigurno pojava Gigatona, parfimiranog sklopa jedinstvenih pjesama s očitim otklonom prema iskonskom rocku, album na kojeg će se naslanjati mnogi imitatori.

Zamislite se jednog dana po završetku ove grozote na njihovom koncertu, udarne numere s ovog albuma uz pametan izbor iz njihove ostavštine uz poneku posvetu Neil Youngu i Whoovcima mogli bi taj koncert učiniti jednim od ponajboljih svih vremena. Dijelom zbog tog očekivanog senzibiliteta, kao i cijelom sadržaju, ovom albumu dajem čistu peticu.

Đorđe Škarica

Hits 724
Let's Play Two: Live at Wrigley Field « Let's Play Two: Live at Wrigley Field Pearl Jam Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42