Review
Paraf je bio, gledamo li iz današnje perspektive, antologijski punk i post-punk sastav iz Rijeke koji se smatra jednim od prvih punk sastava u Europi. Naime, svoj prvi nastup održali su u Rijeci na Belvederu 31. prosinca 1976., mjesec dana nakon što su Sex Pistolsi objavili onaj svoj singl „Anarchy In the U.K.“. Nešto više od godinu dana kasnije, u riječkoj dvorani Zajednice Talijana ’Circollo’ 22. ožujka 1978. održali su s još nekoliko bendova koncert koji se smatra prvim zabilježenim punk koncertom u Hrvatskoj pa i na prostoru ondašnje Jugoslavije. Djelovali su ponajviše na području Rijeke, a uz Termite stvorili su tzv. "Ri-rock", mogli bismo danas reći čak i pokret u kojemu su Predraga Kraljevića-Kralja, karizmatičnog frontmena Termita, proglasili i ne samo zbog nadimka - prvim kraljem Ri-rocka.
Nije Paraf snimio mnogo studijskih albuma. U stvari samo tri, a tijekom svoje karijere svirali su u tri različite postave. Prvi album bio im je onaj "A dan je tako lijepo počeo", objavljen 1980. godine i to nakon brojnih prevladanih problema oko izgleda omota ploče te uz kompromis sastava i izdavača kojima unatoč nisu uspjeli izbjeći oporezivanje na šund. Odlična je to bila ploča poslije koje je Valter Kocijančić, pjevač i gitara napustio Parafe uz kratko objašnjenje: "Sve što sam imao za reći rekao sam na toj ploči.“ Iste je godine objavljena kompilacija "Novi punk val" na koju su uvrštene i neke pjesme Parafa, primjerice "Narodna pjesma", a nastupili su i kao predgrupa engleskom sastavu The Ruts, reggae punk ska bendu, na njihovoj jugoslavenskoj turneji koji se raspršio 1983., pa ponovno revitalizirao 2007. godine.
Iduće godine, u Parafima je došlo do izmjene članova. Na mjesto pjevača Valtera Kocijančića došla je pjevačica Pavica Mijatović pod nadimkom Vim Cola, a gitaru je počeo svirati Klaudio Žic, ali je ubrzo napustio bend i na mjesto gitariste došao je Mladen Vičić dok je klavijature svirao Raoul Varlen. U novoj postavi, Paraf je promijenio stil te su se udaljili od punka i približili novom valu. Uskoro im je objavljen singl "Fini dečko/Tužne uši" koji je najavio album "Izleti". A taj album upravo je tema ove priče.
Prošle godine je Dallas Records objavio vinilno reizdanje upravo tog njihovoga prvijenca, a ove godine, nedavno nas je počastio i reizdanjem njihove druge ploče. Za očekivati je da će se dogoditi i obnovljeno izdanje njihove treće i posljednje ploče „Zastave“.
Naravno da su ove dvije ploče neusporedive, jer nije to isti par rukava. Ona prva je pankerska, žešća i provokativna te mi je kao takva puno bliža. A ova druga je na tragu bendova poput Blondie. I to ne samo zbog ženskog vokala, već i zbog tog spoja melodičnosti i nešto blažeg ritma. Ali ima ovdje i elemenata kraut-rocka, elektronike i onoga što je obilježilo pop-sinth-rock bendove onoga vremena. Doduše, unatoč izmijenjenoj postavi nisu se oni do kraja udaljili od onoga što su radili ranije.
Oprema ploče nije ništa posebno, čak bi se reklo da je i skromna, jer sadrži tekstove tek većine pjesama i nema onog koda za download stvari odnekud u mp3 formatu. Ali, sasvim pristojno izgleda za sve ljubitelje, riječke rock freakove i rijetke diskofile koji ovaj album smatraju ključnim za hrvatsku novovalnu scenu. Na reizdanoj ploči nalazi se čak 13 pjesama, što znači da su pridodana dva bonusa, onako razvrstano pošteno, po jedan na svakoj strani, a to su - „Fini dečko“ i „Praznik“. Album otvara „Pobuna bubuljica“, žestoka, pubertetska stvar, vatrene izvedbe, koja je produkcijski vjerojatno čak i ispred svoga vremena, sa složenim ritmičkim strukturama koje me tako drago podsjećaju na zadnju fazu Joy Divisiona ili recimo New Order, ali je stvar nepretencioznog, reklo bi se čak i ponešto banalnog teksta što bitno udaljuje priču od Curtisa, čiji je svaki tekst bio prava Biblija. Iza toga slijede dva potencijalna hita: „Kao rane trešnje“ i „Javna kupatila“. Ponovno jedan sintesajzer koji asocira na onih par stvari Joy Divisiona kad bi Bernard Sumner zamijenio gitaru sintićem. Nije ta pjesma „Kao rane trešnje“ nešto posebno vezana niti uz naslov, jer instrumentalno gledano kotrljaju se tu i lubenice, ali ništa zato. Ova druga simpatičan je spoj u to vrijeme sve popularnije sintetike i tad još tiho šuljajućeg OI! punka, u svakom slučaju spoj koji pomalo baca na ono što su nekoć radili Denis & Denis s blagim naznakama ranih Parafa i nekim elementima psihodelije. Ima ta stvar potencijala, ali se, iskreno i dobronamjerno, mogla aranžerski i produkcijski odraditi na mnogo bolji način. „Ružan san“ opravdava svoj naslov, opet je osjetna kombinacija melodijskog basa i gitare koja obećava, raspletenih ritmova s prijelazima na bubnjevima, ali ima ovdje nažalost i nepotrebne vokalne monotonije. Ruku na srce, tekst je savršen, izvanvremenski i uvijek primjenjiv: „Grcam život sa ekrana / meni se više ne spava / Ništa ne želim znati / ali moje tijelo prijeti / Osjećam da mi oči žare mrzim svog anđela čuvara…“ Na svoj jednostavan način sadrži pobunu protiv sustava i viših sfera i premda je možda i ne samo naoko banalan, sadrži u sebi mnogo u raznim vremenima primjenjivih istina. „Nestašni dečki“ započinje odlično kao neka nepoznata i odbačena pjesma Joy Divisiona, ali pjevačica mi se u njoj vokalno ponovno pogubila. „Federico u bačvi“ je toliko kratka da je niti ne osjetiš, a „Fini dečko“, ona bonus stvar, upravo je odlična: žestoka, jasno strukturirana i kvalitetno odrađena, u stvari, reklo bi se, pravi skriveni biser ovog albuma.
Na drugoj strani imamo „Želim biti vojnik“ sa zanimljivom kombinacijom muškog i ženskog vokala te, instrumentalno, po svakom pitanju zanimljivija - „Ti još nisi“. Ali nekako sve prema kraju ploče tone u predvidivost i dosadu. „Mila majko viđu pčela“, toliko mi je banalnog teksta da teško može proći čak i kao zafrkancija, „Tužne uši“ su uistinu tužne u svojoj nekreativnosti a ona kratka, kaotična i psihodelična „Frka“ odjavila je originalno izdanje tog albuma i donijela nam olakšanje. Međutim, tu je pridodan i onaj drugi bonus „Praznik“ koji pomalo podiže opći dojam ove ploče.
Ono što je po meni najveći problem ovoga albuma jest nesrazmjer tekstova koji su, uz možda poneku dotjeranost i finesu, mogli poslužiti kao osnovica nekih žešćih pjesama, nažalost su doživjeli podlogu sladunjave glazbe koja je više nego evidentno pratila tadašnje trendove. Sve pjesme su ritmički, instrumentalno i vokalno izvedene podjednako, pa na taj način pomalo zamaraju čak i one dobroćudne i dobronamjerne slušatelje. No, gledajući u kontekstu onoga vremena bila je to ploča koja je glazbeno i produkcijski mogla jahati uz rame s tadašnjom europskom i svjetskom scenom. Ipak, danas je ovo tek jedan nostalgičan podsjetnik samim sudionicima onoga vremena. Jeste li u tome ili ne, procijenite sami.
Ivan Dukić
