Salutations

Review

Premda još uvijek relativno mlad, Conor Oberst iskusan je kantautor koji se kroz svoju 23-godišnju karijeru prometnuo u jednog od vodećih lica američke folk-rock scene. Tridesetsedmogodišnjak je prije devet godina čak dobio i nagradu za najboljeg kantautora od strane Rolling Stonea. Bio je dijelom čak osam bendova, među kojima se najviše pamti najdugovječniji i prvi komercijalno uspješan – Bright Eyes, u kojem je bio od 1995. do 2011. godine. Nakon toga otisnuo se i više nego uspješno u solo vode.

Nakon prvog službeno samostalnog albuma ‘Upside Down Mountain’, prošle su još dvije godine dok Oberst nije bio spreman izbaciti novi album. U međuvremenu se borio s depresijom i anksioznošću, a morao se i preseliti iz New Yorka natrag u svoju rodnu Omahu, Nebraska, iz financijskih razloga. Pjesme je skladao na gitari i klaviru u svom domu, većinom za vrijeme oštre zime. Svojoj diskografskoj kući Nonesuch ponudio je deset pjesama u tom jednostavnom aranžmanu kao demo snimke, no diskografu se upravo taj aranžman svidio te je prošle godine izbačen album ‘Ruminations’. Oberst je nakon toga nastavio raditi na aranžmanima i još nekoliko pjesama koje se nisu mogle snimiti na jednak način kao pjesme s ‘Ruminations’. Rezultat je na police trgovina stigao u ožujku pod nazivom ‘Salutations’.

Oberst se ‘oberužao’ zanimljivom studijskom ekipom kako bi novim-starim pjesmama udahnuo novi život. Najzvučnije ime je bubnjar Jim Keltner, stari lisac koji je svirao na albumima članova Beatlesa, Joea Cockera, Boba Dylana, Neila Younga, Ryja Coodera... Zajedno s Conorom je potpisan i kao producent, a vlasnik je i bazena u kojem pluta Oberst na omotu albuma. Većinu ostalih instrumenata odsvirali su simpatični The Felice Brothers, koji se također diče bogatom samostalnom diskografijom. Njihov ‘zlatni dodir’ najviše se očituje u predivnoj ‘Gossamer Thin’ i novoj ‘Anytime Soon’.

Novih sedam pjesama su ‘Too Late To Fixate’, ‘Overdue’, ‘Afterthought’, ‘Napalm’, ‘Empty Hotel By The Sea’, ‘Anytime Soon’ i ‘Salutations’, a nije teško odabrati favorite uz već spomenutu ‘Anytime Soon’. ‘Too Late to Fixate’ tematizira glazbenikovu borbu s depresijom i svojom okolinom i zdravim razumom koji mu govore kako bi trebao biti sretan ‘što ne spava u parku’ te što mu sva imovina ‘ne stane u stara kolica za kupovinu’. Jedino stihovi koji prethode refrenu povremeno zvuče isforsirano kako bi se ispoštovala rima, no to ne treba zamarati one koji Oberstovu glazbu slušaju neopterećeno, uživajući u laganim i nepretencionznim folk-rock aranžmanima. Izdvajaju se i ‘Overdue’, napisana u suradnji s Jamesom Feliceom te ‘Empty Hotel By the Sea’, tematski slična uvodnoj pjesmi. S druge strane, ‘Napalm’ je simpatična, ali i jedna od lošijih pjesama na ovom albumu, a pokazuje kako kantautor Oberst često više mari za svoje punk i druge alternativne uzore nego za one iz folk miljea.

Ono što gura Conora Obersta u prvu ligu mlađih kantautora su stihovi. Ne uspijeva mu baš uvijek, no neki upareni stihovi, pa i čitave pjesme će vam doslovno spustiti vilicu do poda te ćete se pitati kako ovaj čovjek još uvijek pliva između mainstreama i undergrounda. ‘Gossamer Thin’ sam već proglasio ponajboljom Conorovom pjesmom karijere, a priča koju je ispričao njome dirljiva je, s bolno iskrenim stihovima kojima Oberst ističe svoje strahove dok je daleko od žene koju voli. U ‘Overdue’ se još nije pomirio s prohujalom adolescencijom (‘Sometimes this house looks like a death camp/And too much sun can be a drag, man/That's why we sleep as late as we can’), a u ‘Afterthought’ to dodatno potvrđuje (‘I thought about breakfast but settled on wine/Always choose hunger over despair/And what's possible over what's there’). ‘Next of Kin’ je sažela njegov strah od smrti, autorskog beznačaja te samoće i ostavlja nas da se pitamo je li Conor zaista upoznao Loua Reeda i Patti Smith. Dakako, ne nedostaje ni blesavo simpatičnih stihova poput ‘It costs twenty dollars to visit Fallingwater/It's a perfect house where no one lives/Maybe someone once did but they got evicted by a busload full of greedy tourists’ (u ‘Mamah Borthwick’) ili stihova o Jane Fonda i Reaganu u ‘A Little Uncanny’ koji se uklapaju u zvučnu sliku dotičnih pjesama. Plejada poznatih koja je dobila mjesto u Oberstovoj pjesmarici fascinantna je – tu su, osim spomenutih, čak i Papa i Gaugin…

Intiman i ogoljen ‘Ruminations’ mi ostaje mnogo draži, no drago mi je da je Oberst izbacio dva albuma u svega nekoliko mjeseci, čak i ako se sada barem jedan od tih albuma doima kao ‘cash-in’. Ovaj potez mu ostavlja i mnogo prostora za konceptualizaciju nastupa uživo gdje, s gotovim aranžmanima, može birati hoće li pojedine pjesme izvesti samostalno ili s pratećim sastavom. Oberst svakako zna što radi; pa ako je i publiku nagnao da nabavi oba albuma u čvrstom izdanju, ona barem zna da mu time može pomoći da prevali taj prilično golemi jaz između glazbenog undergrounda i mainstreama, što je svojom dugom, plodnom i kvalitetnom karijerom zaslužio.

Filip Katić