Review
Nakon The Smashing Pumpkins i koncertne reaktivacije Rage Against The Machine eto nam nazad i The Offspring sa novih četrdeset i šest minuta i nešto sitno sekundi od kojih je skoro osamnaest minuta hitoidno. Dakle 37,83 posto, što je u ova akcelerirana vremena vrlo dobar skor.
No prije svega malo pop-kulturne edukacije: 1994. je godina i Kurt Donald Cobain je svježe kremiran, a karirane košulje diljem Sjedinjenih Američkih Država se još uvijek suše od suza. Malo niže od Savezne države Washington već neko vrijeme djeluje scena koja će svijetu pokloniti i Rancid i Green Day i The Offspring. Ovi prvi su nešto koketirali sa MTV pa prekinuli. Za ostala dva benda otprilike znate. Dookie od Green Day i Smash od The Offspring tih ljeta bili su poprilično silovani od strane navedene televizije, ali nikako poput Unplugged In New York svakog travnja od 1994. pa na dalje i ubuduće.
I sada temporalni skok u 2008: Rancid je tko zna gdje, Green Day snimaju American Idiot II, a The Offspring? Ovom pločom vraćaju se korijenu. Riff na riff, pogo na pogo i klasično „woooa" na back vokalima gospodina Kevin "Noodles" Wassermana. Tu je i jedna laganica imena Kristy, Are Doin` Okay? o problemima što dotičnu Kristinu muče, ali se do kraja pjesme ne kristaliziraju. You`re Gonna Go Far Kid je skoro kao Pretty Fly (For A White Guy) – dakle pop pank hitić za klince od 15 – 17 godina. A kad se pročitaju i stihovi onda i za malo starije.
Hammerhead, prvi singl sa ploče je pjesma malo teže tematike i nadovezuje se na omiljeni hobi mladih bijelaca niže srednje klase da mjesto da štede za robu u, štajaznam, Hot Topic ili za Coachella festival, uštede za pušku i onda dođu na izvor svojih frustracija zvan srednja škola i tamo sa pola šaržera naprave reda u stilu Saleta, Maajkinog fiktivnog lika koji je gledao previše Tarantinovih filmova.
Sve u svemu, The Offspring još uvijek zna izvući iz sebe solidnu pjesmu. Tomu se čovjek nije nadao.
Antonio Hadrović