I Don’t Know A Thing About Love

Review

Teško je išta novoga reći o Willieju Nelsonu, živoj legendi country glazbe, koja se ujedno sasvim i jednako dobro snalazi i u reggae, folk pa i jazz vodama. Willie već 90 godina prkosi vremenu, snimajući pri tome marljivo od prvoga albuma kojega je objavio 1962. godine te gotovo godišnje izbacuje konstantno neko novo izdanje. Ako se ne varam, ovo mu je 73. studijski album po redu, a povrh toga snimio ih je još barem 26 u suradnji s nekim, pri čemu je vjerojatno ipak najpoznatiji po The Highwayman projektu, country super grupi u kojoj je tada svirao s Johnnyjem Cashom, Waylonom Jenningsom i Krisom Kristoffersonom. Johnnyja i Waylona više na ovome svijetu nažalost nema, Kris se glazbeno umirovio, ali Willie je i dalje evidentno živahan, a lako je zaključiti da je i dobro da je tako. Vokalno se na njegovu albumu ne osjećaju apsolutno nikakve promjene, zvuči jednako svjež kao i uvijek, a gitaristički je i dalje u svojim pjesmama jedinstven, pri čemu će i dalje bez imalo problema odsvirati onaj svoj jednostavni, ali toliko prepoznatljiv solo.

Znamo još od njegovih obrada Sinatrinih pjesama da kako bi objavio album, ne mora Willie čak niti autorski biti aktivan, pa je tako i za ovu svoju, rekli bismo, novu pjesmaricu odabrao deset pjesama Harlana Howarda, country skladatelja koji je tijekom svojega života objavio tek 6-7 albuma i nije napisao mnogo pjesama, ali su mu pjesme u ovome žanru (pa i u nekim drugima) ostavile i te kako dubok trag. Recimo, Howard je napisao onaj hit Joea Simona "The Chokin' Kind", kojim se Simon popeo na prvo mjesto američke ljestvice i prodao ploču u nekoliko milijuna primjeraka one 1969. godine. Napisao je i klasik "Everglades" Kingston Tria kao i pjesmu "Busted", hit kojega je izvorno namijenio Rayu Charlesu i Johnnyju Cashu, a s kojom je kasnije uspjeh postigao i John Conlee te ju domišljato upotrijebio u humanitarne svrhe u projektu „Feed the Children“. Harlanova pjesma "The Wall" postala je hit Johnnyja Casha na onom njegovom studijskom albumu „Orange Blossom Special“, te kasnije i na „Live at Folsom Prison“. Ipak, Howard će najzapaženiji ostati po često citiranoj frazi kojom je dao jednostavan recept kako umijesiti pravu country pjesmu. Po njemu potrebna su samo - „tri akorda i istina“. Prepoznala je publika a i kritika Harlanov rad pa su ga tako uvrstili u „Kuću slavnih“ u Nashvilleu već 1973., a dva i nešto deseljeća kasnije u „Kuću slavnih country glazbe 1997“ te iste godine u „Kuću slavnih tekstopisaca“ vjerojatno istoga žanra. Nema Harlana već dvadeset godina i možda mu je upravo na ovaj način Willie poželio odati počast te obilježiti obljetnicu.

Album otvara „Tiger By the Tail“, pjesma koju country ekipa poznavala kao lepršavi hit Bucka Owensa i čijom izvedbom Willie definitivno nije postigao isti efekt kao spomenuti Buck, jednako kao što je i „Chockin' Kind“ u onoj izvedbi Joe Simona mnogo dublja, budući ju je Willie usmjerio prema nekim sasvim drugim vodama. Treću pjesmu „Excuse Me (I Think I've Got A Heartache)“, country znalci vjerojatno znaju po izvedbi Bucka Owensa, Willie se i nije posebno aranžerski pomaknuo od prvotnog predloška, ali ga Buck, ruku na srce, vokalno pobjeđuje u obaranju ruke i to bez većeg napora. „Life Turned Her That Way“ u Williejevoj obradi mi je čak i bolja od one Rickyja Van Sheltona pa i Little Jimmy Dickensa, jer je Willie ipak manje patetičan i ponešto životniji, ali „I Don't Know A Thing About Love“ definitivno je vokalno jača u verziji Conwaya Twittyja a i gitaristički bolja u izvedbi Codyja Johnsona. No, stari ju je Willie izveo neopterećeno i baš pikantno te mi je uz još nekoliko stvari vrh možda i sam vrh ovoga albuma. „Streets Of Baltimore“ imala je također nekoliko verzija i Williejeva je tek jedna u nizu. Ističe se kao možda najbolji moment solo na usnoj harmonici, a Williejev „Busted“ provaljao se kao jedan dobar blues unatoč tome što je originalna Harlanova verzija bila prava country poskočica. I upravo je u ovom momentu Willie, lako moguće, prešišao svojom izvedbom samoga autora pjesme. „She Called Me Baby“ je u izvedbi Charlieja Richa zvučala kao da je pjeva Presley, ali kad je se Willie primi onako lagano dođe ti da si smotaš ako ništa drugo barem novine, smočiš ih i udaraš se njima po glavi, kako bi ga što bolje razumio. Fino Willie to svirucka, posebno kad upikne pripadajuće solo dionicama. U stvari, pjesma je idealna za live-izvedbu negdje krajem radnog tjedna u nekom opuštajućem kafiću u kojem uz zagušenog neonskog svjetla ima i ponešto žive svirke. Naravno, ono kako je Brenda Lee odpjevala pjesmu „Too Many Rivers“ ne može Willie, nipošto, ponoviti, niti je to od njega itko očekivao, jer uostalom nije mogao niti Jerry Lee Lewis, pa ju je Willie tako jednostavno glazbeno pretočio u jednu sladunjavo-kiselu country limunadu i ujedno mi je nekako baš upravo u tom trenutku na ovom albumu izvedbeno podbacio. Album je završio s pjesmom „Beautiful Annabel Lee“ koju znamo ne samo iz pjesme Edgara Allana Poea već i one odlične verzije Waylona Jenningsa. I ovdje se Willie pokazao svoj te da ga ne zanima kako su pjesme zvučale u nekim starijim verzijama.

Ukratko, ovim albumom obrada Willie Nelson nije nam dao ništa epohalno niti novo, ali je pokazao da je još uvijek ovdje i da kao takav i dalje može biti aktivan. Tko god zna ove pjesme iz ranijih faza bit će razočaran, a tko ne zna, lako je moguće da će Williejevim doživljajem biti čak i zadovoljan. Ipak, s vremenom će nam, Willie bez sumnje, dokazati ponovno da uz to što može i dalje biti aktivan, povrh toga može biti i - atraktivan. I u tom smislu našem dragom Wilieju, neuništivom „Pletenku“, želimo puno uspjeha i sreće.

Ivan Dukić