∑(No,12k,Lg,17Mif) New Order + Liam Gillick: So it goes..

Review

Čudnjikavi naziv recentnog live albuma New Ordera snimljen je u Old Granada studiju u Manchesteru gdje su se prije xy godina Joy Division po prvi put preko televizijskih ekrana predstavili širokoj publici u emisiji pokojnog Tony Wilsona nazvanoj „So it goes...”. Vjerojatno znate onu priču kada se introvertni i zatajni Ian Curtis usred birtije neuvijeno obratio Wilsonu riječima: „Ti pičko! Zašto još uvijek nismo nastupili u tvojoj emisiji?” Naravno da ozbiljan i ugledan djelatnik Granada TV nije mogao odbiti ambicioznog mladca. Cijeli incident je obrađen u preko nekoliko filmova, knjiga, dokumentaraca i sl., pa čini nezaobilaznu crticu u CV-u svih protagonista.

U ljeto 2017. godine na prigodnom Manchester International Festivalu, Bernard Sumner i preostali članovi New Ordera došli su na ideju da pjesme JD/NO dekonstruiraju i ponovo izgrade kako kroz bend tako i kroz 12 sintesajzera koju tipkaju u zgodnoj scenografskoj pozadini osmišljenoj u kreativnom kutku vizualnog umjetnika Liama Gillicka. Naravno, teško da svih 12 pimplaju u isto vrijeme, ali sjajna je ideja oformiti synth ansambl s Royal Northern College of Music, pod ravnanjem maestra Joea Duddella (nemam pojma tko je taj lik), i s bendom predstaviti manje važne stvari iz diskografije obaju bendova.

Manje važne shvatiti uvjetno. Nije da nema hitova ali nema npr. Blue Moday, True Faith, Love will tear us apart, itd. Nema Crystal. Nema zapravo niti jedne pjesme s „Get Ready”, a skoro svi ostali albumi su zastupljeni makar s jednom pjesmom. Od „Unknown Pleasures” do „Music Complete”. Ok, nema ni Hooka, ali to je stara vijest.

A ono čega ima, zapravo je blagoslov. Jer predstaviti sat i pol svirke a zaobići glavne hitove, mokri je san svakog fana. Impresivna vizualna tapiserija i auditivna perfekcija razvaljuje na svakoj sljedećoj pjesmi. Super raspored plesnih i sjetnih pjesama i novo ruho nekih zaboravljenih stvari diraju točno tamo di treba. Po prvi put kao New Order uživo izvode „Disorder”. Od instrumentala dojmljuju nove verzije „Elegie” i čudne „Times Change” i još uvijek čudnog „Republic”. „Sub-Culture” i „Vanishing Point” imaju neki neobičan filter kraftverkovskog štimunga, a „Bizarre Love Triangle” zvuči kao da je nastala u produkciji Pet Shop Boys, dok „Plastic”svira moroderovskim loopom. Set Joy Divisiona je pogotovo uspio. Hammetovskim pristupom smanjene su manjkavosti glavnog vokala, a orkestracije dodaju novo ruho pri tome ne umanjujući izvorni kôd pjesama. Za svaku pohvalu.

Dojam po običaju kvari glavni vokal. Svi znamo da je Sumner oduvijek imao tanašan glasić, no s godinama je postao baš loš. Pjeva gore od današnjeg Jure Stublića. Miki Solus je za njega, štajaznam, Placido Domingo. Čak i uz pomoć obilno korištenog auto tunea, nema pomoći. A posebno grozno izgleda na amaterskim snimkama s Youtubea koji najbolje dočaravaju kontrast savršenstva svirke i aranžmana s vokalnim turbulencijama Florence Foster soundalike dvojnika.

Plus, moram priznati da ne kužim zašto Bernie tako često gura „Guilt is a useless emotion” kao stvar koju treba izvoditi NO. Kako zvuči, bolje bi odgovarala sentimentu Indire, Colonije i sl. Čini se da je euro-dance izdržljiviji negoli se bilo tko usudi i pomisliti. U sličnu kategoriju viškova potpada i „Who's Joe”. No 'ajde, ukupno gledano, lijepo se odmaknuti od prožvakanih zicera.

Zaključno, svaki bi si izvođač s dugotrajnom karijerom trebao dopustiti koncert na kojem preskače glavne hitove i nudi neke druge, drugačije, stare ili zaboravljene dragulje svog repertoara. Svaki fan bi to znao cijeniti. Zato čestitke NO na riziku.

Ivica Šćukanec