Review
Koje li je sve samo začine ovog puta ubacio u svoju glazbenu kuhinju jedan od najatraktivnijih bendova uživo. Neprestana glad za eksperimentiranjem triju elementarnih/esencijalnih instrumenata očito je pozitivno proganjala Matthewa Bellamyja prilikom realizacije prethodnika njihovog novog uratka. Dodavanjem ritam mašine i elektroničkih zvukova na „Simulation Theory“ albumu Bellamy se nije sramio svojih riječi: „Gitara je umjesto vodećeg instrumenta postala teksturalni instrument. Kao rock bend vi ste jednom nogom u prošlosti ako svirate instrumente poput gitare, basa i bubnjeva.“
Rezultat tih riječi sigurno je donio zadovoljstvo i ohrabrenje bendu, s druge strane kod dijela slušatelja javilo se razočarenje s izraženom blasfemijom nad novom stazom kojom kroče Muse.
Je li se sličan scenarij dogodio i ovog puta?
Na osnovu materijala koji je pušten kao probni balon može se zaključiti da su na ovom albumu Bellamy, Howard i Wolstenholm dijelom zadržali smjer s prethodnika kroz poslovično pamtljivu melodičnost, metalne i elektronske zvukove, izrazite gitarske distorzije obje gitare, te nadalje esencijalno bubnjanje bez kojeg njihov zvuk ne bi bio tako moćan - uz rekao bih, u najmanju ruku iznenađujuće poigravanje s pop materijalom, naročito u pjesmi „Compliance“ za koju je Bellamy kazao da im je to najbolji pop uradak u karijeri - Muse sviraju Adele.
Kažem iznenađujuće jer prešaltavanje iz mračnih, distopijskih, cyber futurističkih tema u lepršavo/optimističan elektro pop iz 80-tih, znači da Muse imaju muda za iskorake u za njih neistražena područja, bez obzira što će mnogima otpasti kosa s glave prilikom slušanja ove politički obojane, ipak nazovimo je „pjesmice“ u odnosu na njihov čvrst i snažan glazbeni habitus.
Zabrinutost za svjetsku nestabilnost, pandemijsko covid ludilo, ratna zbivanja u Europi, klimatske poremećaje, pa i srozavanje zapadne demokracije, teme su od kojih bend ne okreće glave, njihova je to osobna navigacija kroz te strahove, pitajući se što im donosi sutra. Ustvari, može se konstatirati da je zajednički nazivnik poznata i opetovana tema koja se ne proteže samo ovim albumom, a to je borba pojedinca protiv nepravednog društvenog sistema u ovim realno opasnim orvelovskim vremenima.
Inače album je nastao djelomično pod pritiskom izdavačke kuće koja je inzistirala na best of konceptu, zauzvrat bend im je ponudio (kako su kazali) best of novih pjesama, produciranih od strane benda, a realiziran je u Londonu i Los Angelesu.
„Will of the People“, pjesma nositelj naslova albuma, po mom skromnom mišljenju veseli je hibrid glazbene ostavštine Adama Anta i njegovih mravi, donekle Status Quoa i višeglasnog pjevanja kojeg su „patentirali“ Freddie Mercury i društvo. Nedvojbeno zarazna melodija s potencijalom za trenutno animiranje publike, pjesma uz koju se bend očito dobro opustio i zabavio. Bend je naslovnu temu nazvao „distopijski glam rock“.
„Kill or be Killed“ jedan je od njihovih najmoćnijih uradaka, punokrvni povratak njihovom specifičnom poimanju rocka, živi dokaz da Euterpa još uvijek uživa u njihovom društvu, kao i obratno. Ovo, moram ga nazvati remek djelo počiva na metal predlošku kojeg se ne bi sramila ni Metallica i zaista se može uvrstiti u njihove najbolje kao legitiman nastavak „Stockholm Syndrome“. Tamno, teško i agresivno s frenetičnim, inspirativnim bubnjanjem, predivnim gitarskim linijama, olovno teškim riffom i poslovično masnim double basom, bez ikakve dileme ovo je uradak kojeg će i oni teško nadmašiti. Živi je to dokaz njihove genijalnosti, odrastanja, sposobnosti sažetka prepoznatljivog potpisa u svega par minuta, trenutak u umjetničkom životu kada su sve zvijezde u konstelaciji. A kako li će tek sline curiti niz usta prilikom svirke uživo, nakon koje tko živ, tko mrtav.
„Won't Stand Down“ živi je dokaz njihove originalne intervencije u melodiju, produkciju, u ritam koji obara s nogu, u pravu neveru koja će protutnjati brojnim pozornicama noseći valove nepatvorenog ushita (makar za one koji znaju prepoznati kvalitet). Ritmički blizanac „Kill or be Killed“, sa svim Museovskim ritmičnim i sviralačkim pridjevima očito je jedan od koncertnih favorita, rekao bih na puno zadovoljstvo njihovih tradicionalnih fanova.
Možda je pretjerano kazati da je „Liberation“ nadosnimavanjem vokala drsko zadiranje u Queenovsku ostavštinu, prije bih je smatrao melodičnom posvetoj istoj. Vrlo neobična i do sada rijetko za njih viđena klavirska laganica podržana umjerenom pratnjom ostatka benda i Bellamyjevim vokalom koji suvereno iz njegovog poznatog falseta pronalazi sasvim solidne vokalne registre.
„Ghosts (How Can I Move On)“ rasna je klavirska balada sa sugestivnom vokalnom izvedbom, s personaliziranom lirikom, mjesto smirenja, pjesma s indikativnom porukom da ćemo u narednim albumima gotovo sigurno nailaziti na ovakve uratke koji bi se komodno mogli uvrstiti u (opet) Adelin katalog.
Je li ovo album na kojem su Muse diplomirali u stvaranju nekog budućeg soničnog pop/rocka na uštrb očekivanog nastavka progresivnog razvoja, otvarajući pritom širom vrata za ulaz u neku drugačiju glazbenu galaksiju, nove horizonte, s pogledom uprtim u ipak neizvjesnu budućnost? U tom istraživanju ipak nije preskočen očekivani osvrt preko ramena na staru slavu: „Euphoria“ kao zrcalni odraz „Time is running out“ ili „We are Fucking Fucked“ kao dobrodošlo evociranje na „Knights od Cydonia“. Jer opravdano je pitanje što i kako dalje nakon ovog odmaka koji ili otvara perspektivu ili buduću kreativnost vodi u zabrinjavajuće okvire.
„Will of the People“ je po nekima zbog iskazane bipolarnosti njihov najbolji album s apsolutno hektičnim materijalom bez nepotrebnih momenata koji i za njihove parametre balansira između ekstrema; baladične profinjenosti i kontrolirane rock energije. Bit će interesantno vidjeti kakvu će scenografiju imati njihovi budući koncerti, hoće li se napustiti raskošno scensko/svjetlosno okruženje, hoće li se prilagoditi aktualnom materijalu koji u suštini i ne zahtjeva takve intervencije. U svakom slučaju neosporna je činjenica da Muse i dalje „štancaju“ odličnu glazbu što je otvoreni poziv na odlazak na neki od budućih koncerata.
Đorđe Škarica
/
« Simulation Theory 
