A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
Nedokučivo je koliko daleko ili duboko može ići fanovski žar. Uistinu je samo nebo granica kad se pravi, iskreni fan (nekako mi je "masniji", potpuniji izraz od naše inačice obožavatelj) uhvati posla kakvog se uhvatio Matt McGee u slučaju svoga omiljenog benda U2. "U2 – Dnevnik" gotovo je sizifovski, naime, bio posao s, vjerujem, nejasnim rezultatom na samom svom startu. Ne znam, zaista, kako bih drugačije okarakterizirao naum da se biografija jednog (tako velikog i utjecajnog) benda posloži kroz kraće ili duže dnevničke crtice koje pokrivaju ama baš sve, od natuknica o nekom najbeznačajnijem nastupu do neizostavljivih zapisa o stvaranju epohalnih albuma, od samih početaka do današnjih dana.
Naravno, uzevši u obzir tu težinu, iscrpnost, ali i neminovnu suhoparnost takve knjiške građe, očito je da je "U2 – Dnevnik" prvenstveno hrana za U2 gurmane, dakle, fanovsku bazu, a tek potom za širi krug proučavatelja, bibliografa, entuzijastičnih kritičara i revnijih konzumenata rock glazbe. O usputnim slušateljima, stoga, ne bih u tom kontekstu niti govorio.
McGee se na U2 zakačio na samim njihovim početcima, tamo negdje u vrijeme "I Will Follow", odnosno, nastupnog albuma "Boy" iz 1980. i od tada njegova je ljubav samo rasla. Njegova gorljivost dovela ga je tako do osnivanja web stranice atu2.com, danas najdugovječnije i najprodornije nezavisne stranice fanova najvećeg irskog benda (postoji nepunih petnaest godina), te do nebrojenih intervjua i javnih nastupa. Marljivo dugogodišnje prikupljanje građe o radu benda, kao i privatnim životima četvorice aktera – što uključuje zapise, reportaže, intervjue, fotografije i snimke, zapravo, sve što se prikupiti dade – navelo ga je na ideju o svojevrsnoj ultimativnoj knjizi o bendu koji je odavno prerastao status običnog rock benda i postao jednim od najvećih u povijesti (danas uz R.E.M. i eventualno Red Hot Chili Peppers najpostojaniji i najutjecajniji živući bend na planetu).
A uistinu govorimo o ultimativnoj biografskoj knjizi. Ne, nije ona toliko uzbudljiva, čitka ili literarno kvalitetna, ali je toliko temeljita i informativna da dalje od toga teško da se može ići. Usudio bih se reći da sastavljanje ovakvog puzzlea nikako ne bi uspio dovršiti objektivan kroničar ili slično piskaralo, već predani fan i osoba koja je pratila glavne likove knjige kroz gotovo cijelo razdoblje koje materija pokriva. Ono što je pritom knjizi nužan teret gomila je polukorisnih, ako ne i beskorisnih podataka koji su tu samo zbog namjenske iscrpnosti, pa će, vjerujem, i mnogi fanovi preskakati neke pasuse, možda čak i stranice. Baš zbog tih logičnih manjkavosti, "U2 – Dnevnik" ostaje obvezna lektira prvenstveno za istinske poklonike U2.
Osobno, U2 sam prestao slušati poslije "Achtung Baby" i još uvijek sve snimljeno nakon tog nevjerojatnog albuma (donekle uz izuzetak "Zoorope") naprosto zaobilazim kao nešto nezanimljivo. No respekt prema bendu koji puni trideset godina postojanja u integralnom, neizmijenjenom sastavu, bendu koji je kroz sve te godine koračao uspravno i gradio se po vlastitim pravilima i načelima, bendu koji je isključivo svojim radom postao "nešto bitno" i čija pjesmarica broji tolike velike, bitne pjesme, ostaje, što je bilo više nego dovoljno da se s užitkom informiram o nekim manje (pa i onim više) poznatim epizodama iz njihove duge, plodne karijere. Neću izabirati favorite niti otkrivati ijednu "tajnu" iz McGeejeve U2-radosnice; samo bih pozvao sve koji su makar u jednom razdoblju života uživali u glazbi Bona i ekipe da zavire u ovaj ocean živopisnih informacija i sjajnih, više nego zanimljivih fotografija. Kvalitetno ubijeni sati su zajamčeni.
Toni Matošin